Klorofil

Hrana

Klorofil je najbrojniji pigment u biljkama, a tamnozeleno lisnato povrće bogat je izvor prirodnog klorofila. Stoga se npr. špinat, peršin, zelena salata, mahune, poriluk, endivija, kupus i kelj smatraju bogatim izvorom klorofila. Međutim, razgradnja se klorofila događa tijekom zrenja i obrade hrane, ali i tijekom skladištenja proizvoda od biljaka. Klorofili se prvotno razgrađuju do klorofilida, koji su zelene boje, uz pomoć enzima klorofilaze (klorofil klorofilid hidrolaze) preko procesa defitilacije. Aktivnost klorofilaze se povećava tijekom zrenja povrća i voća, a njena se aktivnost ne smanjuje tijekom skladištenja i obrade nekih biljnih proizvoda kao što je zeleni čaj. Dalje se klorofil može razgraditi do feofitina ili feoforbida, što katalizira Mg-dekelataza i dekarbometoksilaza. Također, klorofil može proći i proces oksidativne razgradnje uz pomoć lipoksigenaza, što predstavlja karakterističan proces izbjeljivanja specifičan za neke mahunarke i proizvode od žitarica. Međutim, osim navedenih enzimatskih pretvorbi klorofila, on se može kemijski mijenjati i pod utjecajem svjetla, topline i kiselina. Na primjer, mehanička ozljeda/ proces te stvaranje kiselina tijekom fermentacije i dodavanje istih u hranu može rezultirati uklanjanjem magnezijeva iona iz klorofila, tj. pretvorbom klorofila u feofitin. Također, kratkotrajna obrada hrane pri visokim temperaturama (npr. blanširanje) daje produkte klorofila koji su svijetlije boje, što je rezultat epimerizacije. Pri dugotrajnijoj termičkoj obradi nastaju piro-derivati klorofila, kao što je pirofeofitin. Gubitak zelene boje tijekom termičke obrade hrane rezultat je zapravo nastanka feofitina i pirofeofitina. Klorofil a je manje stabilan na toplinu nego što je to klorofil b, što znači da se klorofil a brže razgrađuje pod utjecajem topline. Također, klorofil se pretvara u feofitin u zamrznutoj hrani koja je skladištena na temperaturama nižim od – 18 °C, čime se javlja i promjena boje iz svijetlo zelene u zagasito maslinastu boju. Klorofil se u hrani primarno nalazi u obliku lipofilnih derivata uključujući klorofil a i b (svježe voće i povrće) te feofitin i pirofeofitin koji nemaju metalni ion (termički obrađeno voće i povrće), dok vodotopljivi derivati uključuju klorofilide i feoforbide.[1-5]

Dodaci prehrani

Klorofil je prehrambeni aditiv, pod brojem E140,  a pripada skupini bojila. Dobiva se kemijskom ekstrakcijom iz zelenih biljaka, uglavnom djeteline lucerne. Klorofilin je naziv zavodotopljive soli poluderivate klorofila, koji imaju bakar kao središnji atom, a ne magnezij. Većinom su to natrijeve soli, a često se javljaju u dodacima prehrani, ali i u kozmetici. Klorofilin, tj. bakrov kompleks klorofila, pod brojem E 141, je također prehrambeni aditiv, bojilo, a s obzirom da prirodan klorofil nije stabilan kao klorofilin, a puno je i skuplji, većina dodataka prehrani sadrži zapravo klorofilin, a ne klorofil. Također, klorofilin se reklamira pod nazivom „tekući klorofil“, upravo zbog njegove topljivosti u vodi. Potrebno je napomenuti da se klorofilin ne preporuča osobama s Wilsonovom bolešću zbog opasnosti od nakupljanja bakra u organizmu. Naime, Wilsonova bolest ili hepatolentikularna degeneracija je genetički poremećaj u kojem dolazi do naupljanja bakra u organizmu čime se oštećuje jetra i središnji živčani sustav. Klorofil i klorofilin su dopušteni za uporabu, tj. za bojenje engleske vrste siraSage Derby, povrća u octu, slanoj vodi i ulju (osim maslina), džema, pekmeza, marmelada i sličnih voćnih pripravaka. Najčešće se upotrebljavaju u masama za punjenje, preljevima i ukrasima za pekarske proizvode, topljenom siru, pripravcima topljenog sira, voćnom jogurtu, kiselom mlijeku s voćem, sladoledu od kivija i pistacija, majonezi, umacima, preljevima za salate, masama za punjenje i preljevima za bombonske proizvode, prašku za pudinge, kreme, deserte, bezalkoholnim osvježavajućim napicima, juhama, koncentratima za juhe i umake, začinskim mješavinama, grickalicama i senfu.[1-5]

Sigurnost

Prirodan klorifil i klorofilin nisu toksični i smatra ih se sigurnim za uporabu. Međutim, oralno uziman klorofilin može uzrokovati zeleno oboljenje urina ili fecesa te žuto ili crno obojenje jezika. Također, u manjem broju slučaja može se javiti dijareja nakon oralnog uzimanja klorofilina, dok je pri topikalnoj primjeni klorofilina zabilježena pojava blagih opekotina ili svrbeža u manjem broju slučaja. Također, kako je već navedeno, ne preporuča se da osobe oboljele od Wilsonove bolesti uzimaju klorofilin zbog opasnosti od nakupljanja bakra u organizmu. Međutim, iako se bakar otpušta s klorofilina tijekom obrade toplinom, otpuštene koncentracije bakra ne dosežu toksične razine. Sigurnost dodataka prehrani s klorofilom ili klorofilinom nije ispitana na trudnicama i dojiljama, pa se ne preporuča  uporaba navedenih pripravaka tijekom trudnoće i dojenja. U slučaju prehrambenih aditiva, prihvatljiv dnevni unos za klorofil nije određen, dok za klorofilin iznosi 15 mg kg-1 tjelesne težine.[3-8]

Svojstva

Klorofil je zeleni pigment u biljkama uz pomoć kojeg se odvija proces fotosinteze. Fotosinteza je proces u kojem se iz anorganskih tvari (ugljikova dioksida i vode) i energije sunčeva zračenja izgrađuju organske molekule (šećeri), uz nastanak kisika. Osnovnu strukturu klorofila čini porfirinski prsten (makrociklička struktura), a četiri su dušikova atoma pirolskih prstenova koordinirana na atom magnezija. Klorofil je strukturno sličan hemu u hemoglobinu, s razlikom da je središnji atom u klorofilu magnezij, a u hemu željezo. Struktura porfirinskog prstena klorofila razlikuje se od strukture hema i po tome što je jedan od pirola djelomično reduciran, na jedan od pirola je spojen ciklopentanski prsten, a oba su kisela bočna lanca kod klorofila estericirana, dok su kod hema slobodni. Jedan od tih kiselih lanaca klorofila je metilni ester, a drugi ester fitola. Taj dugolančani alkohol sastoji se od četiri izoprenske jedinice, što ga čini vrlo hidrofobnim. Dakle, upravo je taj dugi hidrokarbonski (fitolni) lanac vezan na porfirinski prsten zaslužan za topljivost klorofila u mastima, ali ne i u vodi. U biljkama postoje dvije vrste klorofila, klorofil a i klorofil b, a nalaze se u omjeru 3:1. Malu razliku koju čine pokrajnji lanci omogućavaju apsorpciju svjetlosti neznatno različitih valnih dužina. Naime, klorofil a sadrži metilnu skupinu i plavo-zelene je boje, dok klorofil b sadrži formilnu skupinu i žuto-zelene je boje. Ovi klorofili su vrlo djelotvorni fotoreceptori upravo zbog njihove strukture, tj. sadrže mrežu naizmjence poredanih jednostrukih i dvostrukih veza. Pigmenti koji se nalaze u algama i fotosintetskim bakterijama sadrže klorofile koji se neznatno razlikuju od onih u biljkaka, a uključuju klorofil c, klorofil d i klorofil e. Klorofilin je polusintetski, poluderivat klorofila, koji ima bakar kao središnji atom, a većinom se javlja u obliku natrijevih soli. Za razliku od prirodnog klorofila, klorofilin je topljiv u vodi. Malo se zna o metabolizmu klorofila i klorofilina, no pretpostavlja se da se slabo apsorbiraju. No, potrebna su daljnja opsežnija istraživanja o apsorpciji i biološkoj raspoloživosti klorofila i klorofilina.[1-7]

Biološko djelovanje u hrani i ljudskom organizmu

Zbog svojstva hidrofobnosti, klorofil može ometati oksidaciju lipida u hrani, pa on i njegovi produkti razgradnje mogu djelovati kao antioksidansi ili prooksidansi. Čimbenici koji utječu da li će klorofil i njegovi produkti djelovati antioksidativno ili prookisidativno uključuju sortu, stupanj zrenja, klimu, kemijski sastav hrane i prisutnost ili odsutnost oksidansa ili antioksidansa. Istraživanja pokazuju da feofitini, produkti razgradnje klorofila koji su maslinasto zelene boje, i srodni spojevi imaju veći antioksidativni učinak nego a-tokoferol (vitamin E) te da je porfirinski prsten klorofila važan za antioksidativno djelovanje. Pokazalo se da se antioksidativno djelovanje klorofila može dodatno povećati askorbinskom kiselinom iα-tokoferolom te da je antioksidativno djelovanje klorofila a veće nego klorofila b. S druge strane, u visoko nezasićenim uljima, derivati klorofila imaju značajnu prooksidatvnu aktivnost takvu da se oksidacija jedva inhibira antioksidansima kao što su flavonoidi i tokoferoli. Drugi tip kemijskog propadanja hrane je oksidacija nezasićenih lipida katalizirana svjetlošću, a klorofili dopridonose fotooksidaciji ulja izloženih svjetlu ili zračenju. Karotenoidi, askorbil palmitat i tokoferoli mogu smanjiti oksidaciju masnih kiselina i ulja potaknutu klorofilom. Također, različiti karotenoidi imaju različito djelovanje na smanjenje oksidacije lipida uzrokovanu klorofilom, pa se tako pokazalo da kapsantin ima najveću sposobnost smanjenja oksidacije, dok nešto manju imaju β-karoten i lutein. Nadalje, svijetlo zelena se boja termički obrađenog povrća povezuje sa stvaranjem metalnih kompleksa klorofila, od kojih su najpoznatiji bakrovi i cinkovi kompleksi. Stvaranje zelenih metalnih kompleksa klorofila je baza za očuvanje željene zelene boje konzerviranog povrća, a najveću ulogu u tome imaju upravo pigmenti koji sadrže cink. Pokazalo se da se bakrovi kompleksi klorofila brže stvaraju nego cinkovi te da derivati klorofila a brže stvaraju metalne komplekse nego derivati klorofilab. Prehrambeni aditivi kao što su šećer, sol i drugi konzervansi mogu utjecati na metalne komplekse klorofila. Saharoza, glukoza, fruktoza, kloridi, sulfati, laktati, acetati i propionati nemaju učinka na stvaranje metalnih kompleksa klorofila, dok malat, tartarat, fosfat i ostale tvari koje keliraju metale, kao što je etilen-diamin-tetraoctena kiselina, značajno smanjuju brzinu stvaranja istih. S druge strane, tiocijanat, benzoat, oleat i kaprilat ubrzavaju stvaranje metalnih kompleksa klorofila. Važan čimbenik u stvaranju metalnih kompleksa klorofila ima i pH vrijednost. Točnije, stvaranje cinkovih kompleksa se povećava pri pH vrijednostima između 4,0 i 8,0. Također, pri visokim su pH vrijednostima klorofil a i klorofil b vrlo stabilni, pa je smanjena količina derivata za stvaranje kompleksa.[1-7]

Zbog navedenih antioksidativnih svojstava u hrani, započela su istraživanja o mogućem biološkom djelovanju klorofila, ali i klorofilina, u ljudi. Pokazalo se da klorofil i klorofillin mogu stvarati komplekse i s nekim tvarima koje mogu uzrokovati rak, uključujući policikličke aromatske spojeve koji se nalaze u dimu cigarete, neke heterocikličke amine koji se nalaze u kuhanom mesu i aflatoksinom B1. Vezanje klorofila i klorofilina na te potencijalne karcinogene može ometati apsorpciju istih u crijevima i time smanjiti količinu potencijalnih karcinogena koji dospiju do tkiva. Međutim, upravo zato što se klorofil ne otapa u vodi, klorofil se ne veže navedene tvari toliko čvrsto kao klorofilin. Naime, s obzirom da je topljiv u vodi, klorofilin značajnije veže mutagene iz okoliša kao što su benzo(a)piren i dibenzo(a,i)piren. Pokazalo se da klorofilin veže navedene mutagene čak dvadeset puta bolje nego resveratrol, a čak tisuću puta bolje nego ksantini. Također, klorofilin može neutralizirati nekoliko štetnih oksidanasa, a pojedina istraživanja sugeriraju da zbog toga klorofilin može smanjiti oksidativna oštećenja koja su nastala uslijed kemijskih karcinogena i zračenja te da ima i antikancerogeno djelovanje. Naime, da bi rak nastao, prvo se određeni spojevi, prokarcinogeni, moraju metabolizirati u aktivne karcinogene koji onda oštećuju DNA i druge molekule. Enzimi iz obitelji citokroma P450 su potrebni za aktivaciju nekih prokarcinogena, a inhibicija enzima iz obitelji citokroma P450 može smanjiti rizik od razvoja nekih vrsta tumora uzrokovanih kemijskim karcinogenima. Istraživanja pokazuju da klorofilin može smanjiti aktivnost enzima citokroma P450. Također, biotransformacijski enzimi faze II potiču eliminaciju potencijalno opasnih toksina i karcinogena iz našeg organzma, a istraživanja daju naslutiti da klorofilin može povećati aktivnost enzima II faze, kinon reduktaze.[5-17]

Deodorant

Istraživanja su pokazala da topikalno primijenjen klorofilin ima deodorirajući učinak na rane neugodnog mirisa što je dovelo do njegove oralne uporabe u pacijenata s kolostomom i ileostomom kako bi se kontrolirao neugodan miris fecesa. Pokazalo se da klorofilin u dnevnim dozama od 100 do 300 mg učinkovito smanjuje neugodan miris fecesa u pacijenata sa stomom. Međutim, pojedina istraživanja pokazuju da oralne doze klorofilina od 75 mg tri puta na dan nisu imale učinka u smislu smanjenja neugodnog mirisa fecesa u odnosu na placebo. Također, pokazalo se da klorofilin može pomoći oboljelima od trimetilaminurije, nasljednog poremećaja koji se karakterizra izlučivanjem trimetilamina i posljedično mirisom tijela po ribi. Naime, oralne se doze klorofilina od 60 mg tri puta na dan tijekom tri tjedna mogu povezati sa značajnim smanjenjem urinarnih koncentracija trimetilamina, a time i poboljšanjem kvalitete života oboljelih.[1-4]

Rak debelog crijeva

Istraživanja su pokazala da se konzumacija crvenog mesa može povezati s povećanim rizikom od raka debelog crijeva. Međutim, istraživanja nisu dosljedna, tj. pojedina istraživanja ne nalaze povezanost crvenog mesa i raka debelog crijeva, dok druga nalaze snažnu povezanost crvenog mesa i povećanog rizika od raka debelog crijeva. Općenito se smatra da se prehrana bogata crvenim mesom (posebno obrađenim mesom), a siromašna zelenim povećem može neznatno povezati s povećanim rizikom od raka debelog crijeva. Pokazalo se da za ovu povezanost može biti odgovoran sadržaj hema u mesu. Naime, hem se iz hrane metabolizira, a nastankom njegovih metabolita povećava se i citotoksičnost te proliferacija epitela crijeva. Zeleno povrće sadrži klorofil, koji je strukturni analog hema, a pokazalo se da klorofil može inhibirati navedeno djelovanje hema i spriječiti stvaranje citotoksičnih metabolita istog. Navedeno znači da zeleno povrće može smanjiti rizik od raka debelog crijeva jer klorofil može spriječiti citotoksično i hiperproliferativno djelovanje hema. Također, pokazalo se da visok unos hema, a manji unos klorofila povećava rizik od raka debelog crijeva. Pretpostavlja se da klorofil stvara kompekse s hemom u crijevima što rezultira zaustavljanjem prooksidativnog djelovanja hema, naravno, ako se konzumiraju zajedno. Istraživanja su i pokazala da klorofilin može zaustaviti rast ljudskih stanica raka debelog crijeva te da mehanizam djelovanja klorofilina uključuje inhibiciju posebnog enzima koji se zove ribonukleotid reduktaza. Navedeni enzim ima važnu ulogu u sintezi i popravku DNA te je ciljna molekula nekih lijekova koji se koriste u liječenju raka. Međutim, potrebna su daljnja istraživanja o utjecaju klorofila i klorofilina na rizik od razvoja raka debelog crijeva.[1,5-7]

Rak jetre uzrokovan aflatoksinom

Aflatoksin B1 je poznati karcinogen koji oštećuje jetru, a proizvode ga neke gljivice izAspergillus vrste.Navedeni se toksin nalazi u pljesnivim žitaricama i mahunarkama kao što su kukuruz, kikiriki i soja, a visoke se razine aflatoksina B1 u hrani povezuju s povećanjem rizika od hepatocelularnog karcinoma. Naime, aflatoksin B1 se metabolizira u jetri do karcinogena koji može vezati DNA i izazvati mutacije, a istraživanja pokazuju da klorofil može imati zaštitnu ulogu. Naime, istraživanja pokazuju da se značajno smanjuje oštećenje DNA uzrokovano aflatoksinom B1 pri istovremenom uzimanju klorofila i aflatoksina B1. Jedno istraživanje je pokazalo da klorofilin ne štiti od oštećenja jetre uzrokovane aflatoksinom B1ako se isti uzima nakon već započetog stvaranja raka. Ipak, potrebno je saznati da li dnevno uzimanje klorofila može smanjiti rizik od raka jetre u populaciji s povećanom izloženosti aflatoksinu B1, no to može biti teško s obzirom da od trenutka izlaganja aflatoksinu B1 i razvoja raka u ljudi može proći puno vremena. Međutim, postoji pokazatelj, tj. marker oštećenja DNA izazvanog aflatoksinom B1, a to je aflatoksin B1-N7-guanin. Navedeni se marker može mjeriti u urinu, a njegove visoke razine u istom povezuju se s povećanjem rizika od razvoja hepatocelularnog karcinoma. Istraživanje je provedeno i uključivalo je dnevne doze klorofilina od 100 mg uzimane tri puta dnevno prije obroka, a trajalo je 16 tjedana. Pokazalo se da su koncentracije aflatoksina B1-N7-guanina  bile 55 % niže, što znači da klorofilin, uziman prije obroka, može značajno smanjiti oštećenja DNA koja su izazvana aflatoksinom B1. Međutim, navedeno ne znači da je i rizik od razvoja raka jetre također smanjen, pa su stoga potrebna daljnja istraživanja. Također, potrebno je dalje istražiti da li klorofilin ima utjecaja na populaciju koja nije značajno izložena aflatoksinu B1. Potrebno je napomenuti da je rizik od razvoja raka jetre dodatno povećan ako je osoba oobljela od hepatitisa B i izložena većim količinama aflatoksina B1.[1,8-16]

Zacijeljivanje rana

Istraživanja pokazuju da klorofilin može usporiti rast određenih anaerobnih bakterija i ubrzati zacijeljivanje rana, što je dovelo do uporabe topikalnog otopina i masti klorofilina u liječenju otvorenih rana u ljudi. Točnije, pokazalo se da topiklani oblik klorofilina može pomoći u slučaju rana koje sporo zacijeljuju, kao što je dekubitus i peptički ulkus, te da je učinkovitiji u poticanju zacijeljivanja od ostalih, uobičajenih pripravaka. Također, masti se s klorofilinom, papainom i ureom koriste za kemijski debridman rana kako bi se smanjila lokalna upala, potaknulo zacijeljivanje i kontrolirao miris rane. Istraživanja pokazuju da klorofilin ubrzava zacijeljivanje rana tako što smanjuje hemaglutinaciju i upalu. Naime, kada je tkivo ozlijeđeno, prisutnost stranih tvari u krvi rezultira nakupljanjem krvnih stanica, što ograničava količinu hranjivih tvari potrebnih za popravak ozlijeđenog tkiva. Pokazalo se da klorofilin smanjuje navedeno nakupljanje, čime se i vrijeme zacijeljivanja skraćuje. Također, klorofilin smanjuje oticanje tako što smanjuje sintezu fibrina, proteina koji ima ulogu u stvaranju ugrušaka.[1,17-20]

IZVORI I SIGURNOST

1. Kephart, J.C. (1955) Chlorophyll derivatives – their chemistry, commercial preparation and uses. Econ Bot. 9, 3-38.

2. Ferruzzi, M., Blakeslee, J. (2007) Digestion, absorption, and cancer preventative activity of dietary chlorophyll derivatives. Nutr. Res. 27, 1-12.

3. Shayne, V. (2000) Whole Food Nutrition: The Missing Link in Vitamin Therapy, iUniverse.com, Lincoln.

4. Caballero, B. (2003) Encyclopedia of food sciences and nutrition, Academic Press, London.

5. Vinković Vrček, I., Lerotić, D. (2010) Aditivi u hrani: Vodič kroz E-brojeve, Školska knjiga, Zagreb.

6. Harrisson, J.W.E., Levin, S.E., Trabin, B. (2006) The safety and fate of potassium sodium copper chlorophyllin and other copper compounds. J. Am. Pharm. Assoc. 43, 722-737.

7. Egner, P.A., Munoz, A., Kensler, T.W. (2003) Chemoprevention with chlorophyllin in individuals exposed to dietary aflatoxin. Mutat. Res. 523-524, 209-216.

8. Colwell, J.C., Goldebrg, M.T., Carmel, J.E. (2004) Fecal and Urinary Diversions: Management Principles, Mosby, St. Louis.

SVOJSTVA I BIOLOŠKO DJELOVANJE

1. Nelson, D.L., Cox, M.M. (2008) Lehninger: Principles of biochemistry, 5 izd., W.H Freeman, New York.

2. Caballero, B. (2003) Encyclopedia of food sciences and nutrition, Academic Press, London.

3. Elliott, W.H., Elliott, D.C (1997) Biochemistry and Molecular Biology, Oxford University Press, Oxford.

4. Stryer, L. (1991) Biokemija, 2.izd. (preveli Vuk-Pavlović, S., Kućan, Ž.), Školska knjiga, Zagreb.

5. Shayne, V. (2000) Whole Food Nutrition: The Missing Link in Vitamin Therapy, iUniverse.com, Lincoln.

6. Higdon, J. (2007) An Evidence-based Approach to Dietary Phytochemicals, Thieme Publishing Group, Stuttgart.

7. Mortensen, A. (2006) Carotenoids and other pigments as natural colorants. Pure Appl. Chem. 78, 1477–1491.

8. Kumar, S.S., Devasagayam, T.P., Bhushan, B., Verma, N.C. (2001) Scavenging of reactive oxygen species by chlorophyllin: an ESR study. Free Radic. Res. 35, 563-574.

9. Kamat, J.P., Boloor, K.K., Devasagayam, T.P. (2000) Chlorophyllin as an effective antioxidant against membrane damage in vitro and ex vivo. Biochim. Biophys. Acta. 1487, 113-127.

10. Park, K.K., Park, J.H., Jung, Y.J., Chung, W.Y. (2003) Inhibitory effects of chlorophyllin, hemin and tetrakis(4-benzoic acid)porphyrin on oxidative DNA damage and mouse skin inflammation induced by 12-O-tetradecanoylphorbol-13-acetate as a possible anti-tumor promoting mechanism. Mutat. Res. 542, 89-97.

11. Kumar, S.S., Shankar, B., Sainis, K.B. (2004) Effect of chlorophyllin against oxidative stress in splenic lymphocytes in vitro and in vivo. Biochim. Biophys. Acta. 1672, 100-111.

12. Yun, C.H., Jeong, H.G., Jhoun, J.W., Guengerich, F.P. (1995) Non-specific inhibition of cytochrome P450 activities by chlorophyllin in human and rat liver microsomes.Carcinogenesis. 16, 1437-1440.

13. Dingley, K.H., Ubick, E.A., Chiarappa-Zucca, M.L. i sur. (2003) Effect of dietary constituents with chemopreventive potential on adduct formation of a low dose of the heterocyclic amines PhIP and IQ and phase II hepatic enzymes. Nutr. Cancer. 46, 212-221.

14. Tachino, N., Guo, D., Dashwood, W.M. i sur. (1994) Mechanisms of the in vitro antimutagenic action of chlorophyllin against benzo[a]pyrene: studies of enzyme inhibition, molecular complex formation and degradation of the ultimate carcinogen. Mutat. Res. 308, 191-203.

15. Dashwood, R., Yamane, S., Larsen, R. (1996) Study of the forces of stabilizing complexes between chlorophylls and heterocyclic amine mutagens. Environ. Mol. Mutagen. 27, 211-218.

16. Breinholt, V., Schimerlik, M., Dashwood, R., Bailey, G. (1995) Mechanisms of chlorophyllin anticarcinogenesis against aflatoxin B1: complex formation with the carcinogen. Chem. Res. Toxicol. 8, 506-514.

17. Egner, P.A., Munoz, A., Kensler, T.W. (2003) Chemoprevention with chlorophyllin in individuals exposed to dietary aflatoxin. Mutat. Res. 523-524, 209-216.

UTJECAJ NA BOLESTI I ZDRAVLJE

1. Shayne, V. (2000) Whole Food Nutrition: The Missing Link in Vitamin Therapy, iUniverse.com, Lincoln.

2.  Young, R.W., Beregi, J.S. (1980) Use of chlorophyllin in the care of geriatric patients. J. Am. Geriatr. Soc. 28, 46-47.

3.  Yamazaki, H., Fujieda, M., Togashi, M. i sur. (2004) Effects of the dietary supplements, activated charcoal and copper chlorophyllin, on urinary excretion of trimethylamine in Japanese trimethylaminuria patients. Life Sci. 74, 2739-2747.

4.  Christiansen, S.B., Byel, S.R., Stromsted, H. i sur. (1989) Can chlorophyll reduce fecal odor in colostomy patients?. Ugeskr. Laeger. 151, 1753-1754.

5. Balder, H.F., de Vogel, J., Jansen, M.C.J.F. i sur. (2006) Heme and Chlorophyll Intake and Risk of Colorectal Cancer in the Netherlands Cohort Study. Cancer Epidemiol. Biomarkers Prev. 15, 717–725.

6. Chimploy, K., Diaz, G.D., Li, Q. i sur. (2009) E2F4 and ribonucleotide reductase mediate S-phase arrest in colon cancer cells treated with chlorophyllin. Int. J. Cancer. 125, 2086-2094.

7. de Vogel, J., Jonker-Termont, D.S.M.L., van Lieshout, E.M.M. i sur. (2005) Green vegetables, red meat and colon cancer: chlorophyll prevents the cytotoxic and hyperproliferative effects of haem in rat colon. Carcinogenesis. 26, 387 – 393.

8.  Simonich, M.T., Egner, P.A., Roebuck, B.D. i sur. (2007) Natural chlorophyll inhibits aflatoxin B1-induced multi-organ carcinogenesis in the rat. Carcinogenesis. 28, 1294-1302.

9.  Breinholt, V., Hendricks, J., Pereira, C. i sur. (1995) Dietary chlorophyllin is a potent inhibitor of aflatoxin B1 hepatocarcinogenesis in rainbow trout. Cancer Res. 55, 57-62.

10.  Orner, G.A., Roebuck, B.D., Dashwood, R.H., Bailey, G.S. (2006) Post-initiation chlorophyllin exposure does not modulate aflatoxin-induced foci in the liver and colon of rats.J. Carcinog. 5, 6.

11.  Qian, G.S., Ross, R.K., Yu, M.C. i sur. (1994) A follow-up study of urinary markers of aflatoxin exposure and liver cancer risk in Shanghai, People’s Republic of China. Cancer Epidemiol. Biomarkers Prev. 3, 3-10.

12.  Egner, P.A., Wang, J.B., Zhu, Y.R. i sur. (2001) Chlorophyllin intervention reduces aflatoxin-DNA adducts in individuals at high risk for liver cancer. Proc. Natl. Acad. Sci. USA. 98, 14601-14606.

13. Sudakin, D.L. (2003) Dietary aflatoxin exposure and chemoprevention of cancer: a clinical review. J. Toxicol. Clin. Toxicol. 41, 195-204.

14. Egner, P.A., Munoz, A., Kensler, T.W. (2003) Chemoprevention with chlorophyllin in individuals exposed to dietary aflatoxin. Mutat. Res. 523524, 209-216.

15.  Dashwood, R.H., Breinholt, V., Bailey, G.S. (1991) Chemopreventive properties of chlorophyllin: inhibition of aflatoxin B1 (AFB1)-DNA binding in vivo and anti-mutagenic activity against AFB1 and two heterocyclic amines in the Salmonella mutagenicity assay.Carcinogenesis. 12, 939-942.

16.  Kensler, T.W., Groopman, J.D., Roebuck, B.D. (1998) Use of aflatoxin adducts as intermediate endpoints to assess the efficacy of chemopreventive interventions in animals and man. Mutat. Res. 402, 165-172.

17.  Kephart, J.C. (1955) Chlorophyll derivatives – their chemistry, commercial preparation and uses. Econ. Bot. 9, 3-38.

18. Smith, R.G. (2008) Enzymatic debriding agents: an evaluation of the medical literature.Ostomy Wound Manage. 54, 16-34.

19. Weir, D., Farley, K.L. (2006) Relative delivery efficiency and convenience of spray and ointment formulations of papain/urea/chlorophyllin enzymatic wound therapies. J. Wound Ostomy Continence Nurs. 33, 482-490.

20. Schultz, G.S., Mast, B.A. (1998) Molecular analysis of the environment of healing and chronic wounds: cytokines, proteases, and growth factors. Wounds. 10, 1F–9F.