Kolin

Ljudi mogu sintetizirati kolin u manjim količinama u svim tkivima, a sva integralna i neobrađena hrana sadrži određene količine kolina, posebno goveđa i pileća jetra, jaja, pšenične klice, riba, soja i svinjetina. Kolin se ne smtra vitaminom, no ima važne funkcije u našem organizmu koje uključuju održavanje strukture membrana, transport i metabolizam masti, metabolizam metilnih skupina, biosintezu neuroprijenosnika acetilkolina i staničnu signalizaciju. Pravi nedostatak kolina je rijedak, a najčešći simptomi nedostataka uključuju masnu jetru i hemoragijsku bubrežnu nekrozu. Općenito, visoke se doze kolina mogu povezati s tjelesnim mirisom po ribi, povraćanjem te pojačanim znojenjem i lučenjem sline.

Svojstva

Kolin ili N,N,N– trimetiletanolamonijev kation, je zasićeni kvaterni amin, koji sadrži tri metilne skupine, koje mu omogućavaju da djeluje kao donor istih. Čisti kolin je bezbojna, izrazito lužnata i higroskopna tekućina. Kolin je topljiv u vodi, formaldehidu i alkoholu, no nije topljiv u kloroformu i  eteru te je snažna baza koja se raspada u alkalnim otopinama, pri čemu nastaje trimetilamin. Nema određenu točku tališta ni vrellišta, a uobičajene soli kolina su kolin klorid i kolin bitartrat, od kojih je potonji manje hidroskopan. Kolin se obično proizvodi iz trimetilamina i etilen klorohidrina ili etilen oksida. Kolin klorid se javlja u obliku bijelih kristala koji su jako topljivi u vodi i alkoholima, a vodene su otopine ove soli gotovo pH neutralne. Kolin bitartarat se javlja u obliku bijelog kristalnog praha, a topljiv je u vodi, no slabije je topljiv u alkoholu. Kolin se u biljnim i životinjskim stanicama javlja u slobodnom obliku, no češće u obliku fosfatidilkolin (lecitin) i sfingomijelina. Fosfokolin i glicerofosfokolin su oblici u kojima se kolin nalazi u citosolu te ih se može smatrati skladišnim oblicima kolina. Također, navedeni oblici su glavni oblici kolina u mlijeku. Oblici kolina topljivi u vodi su sam kolin,  fosfokolin i glicerofosfokolin,a u mastima fosfatidilkolin i sfingomijelin.[1-7]

Metabolizam

Kolin je u hrani prisutan većinom u obliku fosfatidilkolina, tj. lecitina, dok se manje od 10 % nalazi u slobodnom obliku ili u obliku sfingomijelina. Kolin se u gastrointestinalnom traktu otpušta s lecitina i sfingomijelina hidrolizom uz pomoć probavnih enzima, iako 50 % unešenog lecitin odlazi u limfni sustav. Slobodan se kolin iz hrane metabolizira uz pomoć crijevnih bakterija, pri čemu nastaje trimetilamin, koji se apsorbira i izlučuje urinom, dok se samo oko 30 % slobodnog kolina apsorbira kao takvo. Kolin se u jejunumu i ileumu apsorbira pomoću aktivnog transporta ovisnog o natriju, no pri većim količinama, kolin se može apsorbirati i pasivnom difuzijom. Gušterača i crijeva sadrže enzime koji mogu hidrolizirati lecitin, a uključuju fosfolipazu A2, koja cijepa β-masnu kiselinu, fosfolipazu A1 koja cijepa α-masnu kiselinu te fosfolipazu B koja cijepa obje masne kisleine. Točnije, fosfatidilkolin se hidrolizira uz pomoć enzima fosfolipaze A2, pri čemu nastaje lizofosfatidilkolin, koji se apsorbira pasivnom difuzijom. Većina apsorbiranog lizofosfatidilkolina se ponovno pretvara u fosfatidilkolin i izlučuje u limfu vezan za hilomikron. Značajne se količine apsorbiranog lizofosfatidilkolina mogu deacilirati enzimom fosfolipazom B, pri čemu nastaje glicerofosfokolin. Sfingomijelin unešen hranom se hidrolizira crijevnom alkalnom sfingomijelinazom, pri čemu nastaje ceramid i fosfokolin, a fosfokolin se hidrolizira crijevnom fosfatazom, čime se dobiva slobodan kolin. Većina unešenog fosfatidilkolina (lecitina) se tada apsorbira u obliku lizofosfatidilkolina, a unutar se stanica crijeva, lizofosfatidilkolin može deacilirati u glicerofosfokolin ili se može acilirati natrag u lecitin. Apsorbirani kolin se prenosi do limfatične cirkulacije primarno u obliku lecitina vezanog za hilomikron, dok se do tkiva prenosi primarno u obliku fosfolipida povezanih s lipoproteinima plazme. Kolin se pretvara u slobodan oblik u tkivima uz pomoć fosfolipaze C, koja cijepa lecitin, pri čemu nastaju diglicerid i fosforilkolin. Slobodan se kolin može oksidirati uz pomoć mitohondrijskog enzima, kolin dehidrogenaze, u betain aldehid. Betain aldehid se dalje može pretvoriti uz pomoć citosolnog enzima, NAD-ovisne betain aldehid dehidrogenaze, u betain. Betain je zapravo izvor metilnih skupina (Vidjeti „Funkcije“). Malen dio kolina se acetilira, čime zapravo nastaje važan neuroprijenosnik, acetilkolin. Nastanak acetilkolina uključuje reakciju kolina i acetil-CoA, koja je katalizirana enzimom kolin acetiltransferazom. Ljudski organizam može sintetizirati kolin reakcijama metilacije fosfatidiletanolamina, uz pomoć enzima fosfatidiletanolamin-N-metiltransferaze (Vidjeti „Izvori“). Većina kolina u našem organizmu se javlja u obliku fosfatidilkolina (90 %), dok lizofosfatidilkolin i fosfokolin čine između 7 i 9 %, a slodoban kolin 0,5 % do 1 % ukupne količine kolina. U ljudskom mlijeku glavni oblici kolina su njegovi esteri, tj. fosfokolin i glicerofosfokolin. Ostali oblici, iako čine malen dio ukupnog kolina, uključuju aktivirajući čimbenik trombocita, acetilkolin, plazmalogeni i betain. Svaki organ ima sličnu raspodjelu metabolita kolina, osim bubrega gdje se nalaze značajno više količine glicerofosfokolina.[1-7]

Biosinteza

Ljudi mogu sintetizirati kolin u manjim količinama u svim tkivima, no sinteza je najizraženija je u jetri. Biosinteza kolina započinje dekarboksilacijom fosfatidilserina u fosfatidiletanolamin (cefalin) nakon čega slijede metilacije sa S-adenozilmetioninom kao donorom metilne skupine, pri čemu nastaje i fosfatidilkolin. Sinteza fosfatidilkolina katalizirana je enzimom fosfatidiletanolamin N-metiltransferazom, pri čemu se troše tri  molekule S-adenozilmetionina za tri rekacije metilacije. Fosfatidilkolin je fosfolipid i najčešći oblik kolina te čini 95 % ukupnog kolina u tkivima, dok ostalih 5 % uključuje slobodan kolin, fosfokolin, glicerofosfokolin, citidin-5-difosfokolin i acetilkolin. Uklanjanjem masnih kiselina s fosfatidilkolina, uz pomoć enzima fosfolipaza, nastaje glicerofosforilkolin (lizolecitin), čijom hidrolizom nastaje kolin. Brzina nastanka kolina ovisi o unosu metionina, folata (folne kiseline) i vitamina B12. Međutim, dovoljan unos navedenih hranjivih tvari ne garantira i dovoljnu proizvodnju kolina. U jetri i bubrezima, kolin se dalje oksidira u betain procesom pretvorbe koji ima dva stupnja. Točnije, prvo se kolin pretvara u betain aldehid, što katalizira mitohondrijska kolin oksidaza (kolin dehidrogenaza), a dalje se betain aldehid oksidira, u mitohondriju ili citoplazmi, u betain, uz pomoć enzima betain aldehid dehidrogenaze.[1-10]

Hrana

Sva integralna i neobrađena hrana sadrži određene količine kolina. Međutim, najbogatiji izvori kolina su goveđa i pileća jetra, jaja,  pšenične klice, riba, soja i svinjetina. Glavni oblik kolina u hrani je fosfatidilkolin (lecitin), koji čini 95 % kolina u jajima i između 55 % i 70 % kolina u mesu i soji. U pšeničnim klicama glavni oblik je slobodan kolin (45 %), dok je fosfatidilkolin drugi najbrojniji oblik kolina (30 %). Općenito, voće ne sadrži značajnije količine kolina. Dobrim izvorom kolina smatraju se i kikiriki, zob, maslac od kikirikija, zobene pahuljice, šparoge, rižine mekinje, leća, ječam, sezam, lan, kukuruz, krumpir, rajčica, brokula, karfiol i bademi. Važan metabolit kolina je i betain, a proizvodi od pšenice su općenito dobri izvori betaina. Klice i mekinje su najbogatiji izvori betaina, dok ostali izvori betaina uključuju školjkaše, kao što su škampi, dagnje, kamenice i Jakobove kapice. Također, voće i povrće ne sadrži značajnije količine betaina, osim repe i špinata, koji se smatraju dobrim izvorom ovog metabolita kolina. Kolin i betain su relativno stabilni tijekom različitih procesa obrade hrane, iako se betain i vodotopljivi oblici kolina mogu izgubiti tijekom kuhanja hrane. Ljudsko mlijeko ima značajno veće koncentracije fosfokolina, iste ili niže koncentracije glicerofosfokolina te slične koncentracije fosfatidilkolina i sfingomijelina u usporedbi s goveđim mlijekom ili dojenačkom formulom na bazi goveđeg mlijeka. Dojenačke formule na bazi soje imaju niže koncentracije glicerofosfokolina i sfingomijelina, a veće koncentracije fosfatidilkolina nego što to ima ljudsko ili goveđe mlijeko.[1-11]

Dodaci prehrani

Kolin se u dodacima prehrani često javlja u kombinaciji s vitaminima B skupine ili u raznim multivitaminskim pripravcima, u kojima se nalazi u obliku soli, kao kolin klorid i kolin bitartarat. Međutim, češće se javlja u obliku fosfatidilkolina, odnosno lecitina, posebno iz soje. Potrebno je naglasiti da pripravci pod komercijalnim nazivom „lecitin“ sadrže između 20 i 90 % fosfatidilkolina. Navedeni pripravci lecitina se oblikuju u razne praškaste oblike, dok je kolin klorid dostupan i u tekućem obliku, zbog njegovih hidrofilnih svojstava. Već je napomenuto da se u većini hrane kolin javlja u obliku fosfatidilkolina (lecitin). No, lecitin se često i dodaje u hranu, tj. prehrambeni je aditiv. Naime, lecitin, E322, se koristi kao prirodni antioksidans, stabilizator, emulgator i sredstvo za tretiranje brašna. Lecitin se proizvodi uglavnom iz soje, suncokreta i uljane repice, a dopuštena je njegova upotreba u ekološkoj proizvodnji hrane. Dodaje se hrani za dojenčad, neemulgiranim uljima i mastima životinjskog ili biljnog podrijetla (osim maslinova ulja i djevičanskih ulja), proizvodima od čokolade, mlijeku u prahu, preljevima, instant čajevima, grickalicama, svježoj tjestenini, keksima, kolačima i drugim pekarskim proizvodima.[1-10,12]

Nedostatak

S obzirom da se kolin može sintetizirati u ljudskom organizmu i široko je rasprostranjen u hrani, pravi nedostatak kolina je rijedak. Najčešći simptomi nedostataka kolina uključujumasnu jetru i hemoragijsku bubrežnu nekrozu. Blagi nedostatak kolina se povezuje s umorom, nesanicom, smanjenom sposobnošću bubrega da koncentriraju urin i problemima s pamćenjem. Teži se nedostatak kolina povezuje s pogoršanom funkcijom jetre i bubrega, kardiovaskularnim bolestima, abnormalnostima kostiju, neplodnosti, anemijom i visokim krvnim tlakom, dok se u novorođenčadi nedostatak kolina povezuje s pogoršanim rastom i razvojem te respiratornim poremećajima. Posljedice nedostatka kolina su posebno vidljive na jetri, s obzirom da manjak kolina sprječava jetru da normalno pakira i prenosi masti. Primarni simptom navedene promjene uzrokovane nedostatkom kolina je smanjenje razina lipoproteina vrlo niske gustoće (eng. Very Low-Density Lipoprotein, VLDL) u krvi, kompleksa koji jetra koristi za transport masti do tkiva. Naime, kolin je potreban za stvaranje fosfatidilkolina, koji je dio VLDL-a, a kada nedostaje kolina, VLDL se ne može sintetizirati i masnoće se nakupljaju u jetri, što rezultira oštećenjima jetre. Također, zbog pogoršanog metabolizma masti, javlaju se i povišene razine triglicerida u krvi, a od velike je važnosti i povezanost kolina i kardiovaskularnih bolesti. Naime, poznato je da su povećane razine homocisteina u organizmu čimbenik rizika od razvoja kardiovaskularnih bolesti, a kolin sudjeluje u reakcijama pretvorbe homocisteina u neškodljive spojeve, čime se smanjuje njegovo nakupljanje u organizmu. Smanjen unos hranom, vegetarijanstvo, veganstvo i alkoholizam su jedni od čimbenika rizika od razvoja nedostatka kolina. U trudnoći i tijekom dojenja, povećane su potrebe za kolinom, pa postoji opasnost od razvoja nedostatka kolina. Također, nedostatak vitamina B3, folne kiselina (vitamin B9), vitamina B12 i aminokiseline metionina može rezultirati nedostatkom kolina, s obzirom da su navedene hranjive tvari potrebne za uspješnu sintezu kolina u našem organizmu. Bolesti jetre i transplantacija bubrega mogu rezultirati nedostatkom kolina, a istraživanja su pokazala da ljudi koji su na totalnoj parenteralnoj prehrani, a koja sadrži folat, vitamin B12 i metionin, ali ne i kolin, mogu također razviti masnu jetru i oštećenja jetre. Također, lijekovi koji ometaju djelovanje folne kiseline mogu uzrokovati i nedostatak kolina. Na primjer, metotreksat je najpoznatiji antifolat, koji smanjuje količine folne kiseline u tijelu, a može uzrokovati i nedostatak kolina te posljedično i oštećenje jetre. Jedan od antagonista kolina je i 2-amino-2-metil-1-propanol, koji ometa sintezu i oksidaciju kolina te može također uzrokovati nedostatak kolina. Dietanolamin, koji se koristi u kozmetici, je također antagonist kolina koji može uzrokovati njegov nedostatak. Zanimljivo je da su žene u premenopauzi relativno otpornije na nedostatak kolina, jer estrogen potiče endogenu sintezu kolina.[1-13]

Toksičnost

Istraživanja su pokazala da se visoke doze kolina, tj. dnevne doze od 10 do 16 g, mogu povezati s tjelesnim mirisom po ribi, povraćanjem te pojačanim znojenjem i lučenjem sline. Miris tijela po ribi je rezultat pretjerane proizvodnje i izlučivanja trimetilamina, metabolita kolina. Uzimanje većih doza kolina u obliku fosfatidilkolina (lecitina) obično ne rezultira tjelesnim mirisom po ribi, s obzirom da metabolizmom lecitina ne stvaraju veće količine trimetilamina. Međutim, veće doze lecitina mogu uzrokovati akutnu gastrointestinalnu bol, znojenje i anoreksiju. Također, pokazalo se da dnevna doza kolina od prosječno 7,5 g (5 do 10 g na dan) ima manji hipotenzivni učinak, što može rezultirati vrtoglavicom ili nesvjesticom. Kolin-magnezijev trisalicilat, u dnevnim dozama od 3 g, može rezultirati pogoršanom funkcijom jetre, generaliziranim svrbežom i zvonjavom u ušima (tinitus). Međutim, vjerojatnije je da su navedene nuspojave rezultat salicilata, a ne kolina. S druge strane, terapeutske doze kolin klorida i kolin dihidrogen citrata, od 3 do 12 g na dan, korištene u liječenju alkoholne ciroze kroz period od 4 mjeseca nisu rezultirale nikakvim nuspojavama. Također, u liječenju tardivne diskinezije, dnevne doze kolina od 16 g te dnevne doze lecitina veće od 100 g, kroz period od više od 4 mjeseca, nisu rezultirale štetnim učincima ni kolina ni lecitina. Zaključeno je da je dnevna doza kolina od 3,5 g sigurna za uporabu u zdravih osoba. Kod osoba oboljelih od bolesti jetre i bubrega, Parkinsonove bolesti, trimetilaminurije ili depresije postoji rizik od javljanja nuspojava i pri dozama kolina od 3, 5 g dnevno.[1-7, 14]

Kardiovaskularne bolesti

Pojedina istraživanja ne nalaze povezanost kolina i bolesti srca. Točnije, jedno istraživanje je proučavalo utjecaj dnevnih doza kolina od 300 do 500 mg na bolesti srca, u trajanju od 14 godina, a nije našlo povezanost. S druge strane, pokazalo se da se viši unos kolina, iznad 339 mg na dan, može značajno povezati s blago sniženim razinama homocisteina, čimbenika rizika od razvoja kardiovaskularnih bolesti. Također, pokazalo se da se visok unos kolina (365 mg na dan) i folata, ali ne i betaina, može povezati s umjereno sniženim razinama homocisteina. Međutim, ne postoji povezanost u slučaju kardiovaskularnih bolesti, no velik broj istraživanja pokazuje da čak i umjereno povišene razine homocisteina u krvi povećavaju rizik od kardiovaskularnih bolesti. Kolin, kada se oksidira u našem organizmu u betain, pruža metilne skupine za pretvorbu homocisteina u metionin, uz pomoć enzima, betain-homocistein metiltransferaze. Jedno istraživanje je pokazalo da se u ljudi oboljelih od vaskularnih bolesti i povećanih razina homocisteina javlja veće urinarno izlučivanje betaina i njegovih metabolita. Navedeno zapravo sugerira da se povećane razine homocisteina ne mogu povezati sa smanjenim unosom kolina ili betaina ili smanjenom aktivnošću betain-homocistein metiltransferaze. Farmakološke se doze betaina (1,7 do 6 g na dan) mogu povezati sa smanjenjem razina homocisteina u krvi u manjem broju slučaja ljudi oboljelih od vaskularnih bolesti s povišenim razinama homocisteina. Također, u zdravih ljudi, kolin se može povezati sa smanjenim koncentracijama homocisteina u plazmi. Međutim, opsežnija istraživanja pokazuju da se ni kolin ni betain ne mogu povezati s smanjenjem pojave bolestima srca. Potrebna su daljnja istraživanja o utjecaju kolina na razine homocisteina i posljedično rizik od kardiovaskularnih bolesti. Međutim, dosadašanji rezultati nisu pretjerano obećavajući.[1-7]

Rak

Pojedina istraživanja ne nalaze povezanost kolina i rizika od raka dojke. Točnije, nakon 12 godina istraživanja unosa kolina od 263, 301, 327, 354 i 397 mg na dan nije se našla povezanost kolina i rizika od raka dojke. Međutim, druga istraživanja nalaze povezanst, tj. povezuju veći unos kolina sa smanjenim rizikom od razvoja raka dojke. Nadalje, pokazalo se da se viši unos betaina i kolina može povezati sa smanjenom smrtnošću od raka dojke. Također, istraživanja pokazuju da se veći unos kolina, 383 mg na dan, može povezati s povećanim rizikom od raka debelog crijeva u žena, tj. s povećanim rizikom od razvoja adenoma kolona (polipa). Zanimljivo je da se betain može povezati sa smanjenim rizikom od raka debelog crijeva. Također, istraživanje koje je trajalo 18 godina pokazuje da se ni kolin ni betain ne mogu povezati s rakom debelog crijeva u muškaraca. Međutim, kolin se može povezti s rakom prostate. Naime, pokazalo se da se povišene razine kolina, li i nekih vitamina (B2 i B12) mogu povezati s povećanjem rizika od raka prostate. Također, pojedina istraživanja na štakorima daju naslutiti da se nedostatak kolina može povezati s povećanjem rizika od raka jetre. Naime, nedostatak kolina uzrokuje oštećenje jetre, koja je onda osjetljivija na negativno djelovanje karcinogenih tvari. Nadalje, nedostatak kolina uzrokuje smanjenje metilacije DNA, što rezultira abnormalnim popravkom DNA, a nedostatak kolina uzrokuje i povećanje oksidativnog stresa u jetri, čime se povećava vjerojatnost oštećenja DNA. Također, nedostatak kolina može potaknuti promjene u apoptozi stanica jetre, što dopridonosi razvoju raka jetre, no nije još poznat učinak nedostatka kolina na rizik od raka jetre u ljudi.[8-14]

Oštećenja neuralne cijevi

Poznato je da je folna kiselina bitna za normalan razvoj embrija te da njen nedostatak može uzrokovati oštećenja neuralne cijevi (Vidjeti “Vitamin B9 – Utjecaj na bolesti i zdravlje”). Međutim, utjecaj ostalih donora metilne skupine, uključujući kolin i betain, nisu još točno razjašnjena. Istraživanja pokazuju da se veći unos kolina (najmanje 290 mg na dan) i betaina majke može povezati sa 72 % manjim rizikom od oštećenja neuralne cijevi u djeteta. Također, smanjene se razine kolina sredinom trudnoće mogu povezati s 2,4 puta većim rizikom od oštećenja neuralne cijevi u djeteta. Štoviše, ako niske razine kolina rezultiraju povišenim razinama homocisteina, povećava se i rizik od preeklampsije, preranog poroda i male porođajne težine djeteta. Potrebna su dodatna istraživanja da bi se točno odredilo ima li kolin utjecaja na razvoj oštećenja neuralne cijevi.[15-19]

Demencija (Alzheimerova bolest)

Alzheimerova se bolest povezuje s nedostatkom neuroprijenosnika, acetilkolina, u mozgu. Jedan od mogućih uzroka nedostatka acetilkolina je smanjenje ekspresije enzima koji u mozgu pretvara kolin u acetilkolin. Velike doze lecitina (fosfatidilkolina) se koriste u liječenju oboljelih od demencije povezane s Alzheimerovom bolesti ne bi li se povećale razine acetilkolina u mozgu. Međutim, istraživanja ne nalaze značajniju povezanost lecitina i poboljšanja oboljelih od demencije ili drugih kognitivnih pogoršanja. Također, istraživanja na štakorima pokazuju da se povećan unos kolina prehranom rano u životu može povezati sa smanjenjem problema s pamćenjem starijih životinja. Međutim, nije poznato da li se navedeno može povezati s istim učincima u ljudi. Nužno su potrebna daljnja istraživanja koja bi odredila ulogu kolina u kognitivnim procesima.[20,21]

Razvoj djeteta

Majčine zalihe kolina smanjuju se tijekom trudnoće i dojenja, no placenta nakuplja kolin i skladišti ga u tkivima, većinom kao acetilkolin, što predstavlja zanimljivost. Naime, neobično je da se acetilkolin javlja u bilo kojem drugom tkivu osim živčanom tkivu, jer je on sam neuroprijenosnik. Tijekom trudnoće kolin je potreban u velikim količinama za izgradnju staničnih membrana, za metilaciju DNA i povećanu proizvodnju lipoproteina. Posebno je bitan za razvoj mozga, koji je najbrži tijekom trećeg tromjesečja trudnoće (a ubrzan je sljedećih 5 godina nakon rođenja). Naime, tijekom trećeg tromjesečja povećana je potreba za sfingomijelinom, koji se proizvodi iz fosfatidil kolina. Pri niskim razinama kolina, kolin se primarno koristi za sintezu fosfolipida, a s porastom koncentracija kolin se, pretvorbom u betain, koristi kao izvor metilnih skupina potrebnih za metilaciju DNA. Nakon rođenja, dojenče dobiva kolin majčinim mlijekom, u kojem se kolin nalazi u obliku slobodnog kolina te kao fosfatidil kolin, fosfokolin, glicerofosfokolin i sfingomijelin. Koncentracije kolina u mlijeku su direktno povezane s razinama kolina u majčinom organizmu. Istraživanja pokazuju da su razine kolina u mlijeku majki koje su rodile prijevremeno značajno niže u odnosu na mlijeko majki koje su rodile na termin. Pretpostavlja se da je razlog navedene pojave nedovoljan razvoj mliječnih žlijezda, dok se koncentracije estera kolina nisu, u navedenom slučaju, razlikovale. Kolin je bitan za razvoj djeteta u smislu njegovih kognitivnih sposobnosti. Naime, dojenje se povezuje s boljim razvojem kognitivnih sposobnosti te bržim razvojem motoričkih sposobnosti. Također, istraživanja pokazuju da dojena djeca kasnije u životu imaju manje emocionalnih problema i problema u ponašanju, a smanjena je i pojava neuroloških poremećaja. Ulogu u navedenim sposobnostima i smanjenjima poremećaja imaju i dugolančane polinezasićene masne kiseline, kao što je dokosaheksaenoična kiselina koja je obogaćena fosfolipidima sintetiziranim iz puteva sinteze kolina.[22-33]

SVOJSTVA I METABOLIZAM

1. Berdanier, C.D. (1998) Advanced Nutrition: Micronutrients, CRC Press, Boca Raton.

2. Zempleni, J., Rucker, R.B., McCormick, D.B., Suttie, J.W. (2007) Handbook of vitamins, CRC Press Taylor & Francis Group, Boca Raton.

3. Caballero, B. (2003) Encyclopedia of food sciences and nutrition, Academic Press, London.

4. Bender, D.A. (2003) Nutritional biochemistry of the vitamins, Cambridge University Press, Cambridge.

5. McDowell, L.R. (2000) Vitamins in animal and human nutrition, Iowa State University Press, Iowa.

6. Caballero, B. (2003) Encyclopedia of food sciences and nutrition, Academic Press, London.

7. Zeisel, S.H., Blusztajn, J.K. (1994) Choline and human nutrition. Ann. Rev. Nutr. 14, 269-296.

IZVORI

1. Zempleni, J., Rucker, R.B., McCormick, D.B., Suttie, J.W. (2007) Handbook of vitamins, CRC Press Taylor & Francis Group, Boca Raton.

2. Standing Committee on the Scientific Evaluation of Dietary Reference Intakes, Food and Nutrition Board, Institute of Medicine (1998) Dietary reference intakes for thiamin, riboflavin, niacin, vitamin B6, folate, vitamin B12, pantothenic acid, biotin and choline, National Academy Press, Washington.

3. Caballero, B. (2003) Encyclopedia of food sciences and nutrition, Academic Press, London.

4. Bender, D.A. (2003) Nutritional biochemistry of the vitamins, Cambridge University Press, Cambridge.

5. Berdanier, C.D. (1998) Advanced Nutrition: Micronutrients, CRC Press, Boca Raton.

6. McDowell, L.R. (2000) Vitamins in animal and human nutrition, Iowa State University Press, Iowa.

7. Ueland, P.M. (2011) Choline and betaine in health and disease. J. Inherit. Metab. Dis. 34, 3-15.

8. Caballero, B. (2003) Encyclopedia of food sciences and nutrition, Academic Press, London.

9.  Zeisel, S.H., Blusztajn, J.K. (1994) Choline and human nutrition. Ann. Rev. Nutr. 14, 269-296.

10. Zeisel, S.H. (2000) Choline: an essential nutrient for humans. Nutrition. 16, 669-671.

11. Zeisel, S.H., Mar, M.H., Howe, J.C., Holden, J.M. (2003) Concentrations of choline-containing compounds and betaine in common foods. J. Nutr. 133, 1302-1307.

12. Vinković Vrček, I., Lerotić, D. (2010) Aditivi u hrani: Vodič kroz E-brojeve, Školska knjiga, Zagreb.

NEDOSTATAK I TOKSIČNOST

1. Zeisel, S.H. (2000) Choline: an essential nutrient for humans. Nutrition. 16, 669-671.

2. Zempleni, J., Rucker, R.B., McCormick, D.B., Suttie, J.W. (2007) Handbook of vitamins, CRC Press Taylor & Francis Group, Boca Raton.

3. Berdanier, C.D. (1998) Advanced Nutrition: Micronutrients, CRC Press, Boca Raton.

4. McDowell, L.R. (2000) Vitamins in animal and human nutrition, Iowa State University Press, Iowa.

5. Zeisel, S.H., Blusztajn, J.K. (1994) Choline and human nutrition. Ann. Rev. Nutr. 14, 269-296.

6. Caballero, B. (2003) Encyclopedia of food sciences and nutrition, Academic Press, London.

7. Standing Committee on the Scientific Evaluation of Dietary Reference Intakes, Food and Nutrition Board, Institute of Medicine (2001) Dietary reference intakes for vitamin A, vitamin K, Arsenic, Boron, Chromium, Copper, Iodine, Iron, Manganese, Molybdenum, Nickel, Silicon, Vanadium, and Zinc, National Academy Press, Washington.

8. Fischer, L.M., da Costa, K.A., Kwock, L. i sur. (2007) Sex and menopausal status influence human dietary requirements for the nutrient choline. Am. J. Clin. Nutr. 85, 1275-1285.

9. Resseguie, M., Song, J., Niculescu, M.D. i sur. (2007) Phosphatidylethanolamine N-methyltransferase (PEMT) gene expression is induced by estrogen in human and mouse primary hepatocytes. FASEB. J. 21, 2622-2632.

10. Pomfret, E.A., daCosta, K.A., Zeisel, S.H. (1990) Effects of choline deficiency and methotrexate treatment upon rat liver. J. Nutr. Biochem. 1, 533-541.

11. Barak, A.J., Tuma, D.J., Sorrell, M.F. (1973) Relationship of ethanol to choline metabolism in the liver: a review. Am. J. Clin. Nutr. 26, 1234-1241.

12. Wells, I.C., Remy, C.N. (1961) Inhibition of de novo choline biosynthesis by 2-amino-2-methyl-1-propanol. Arch. Biochem. Biophys. 95, 389-399.

13. Lehman-McKeeman, L.D., Gamsky, E.A., Hicks, S.M. i sur. (2002) Diethanolamine induces hepatic choline deficiency in mice. Toxicol. Sci. 67, 38-45.

14. Mitchell, S.C., Smith, R.L. (2001) Trimethylaminuria: the fish malodor syndrome. Drug Metab. Dispos. 29, 517–521.

UTJECAJ NA BOLESTI I ZDRAVLJE

1. Bidulescu, A., Chambless, L.E., Siega-Riz, A.M., Zeisel, S.H., Heiss, G. (2007) Usual choline and betaine dietary intake and incident coronary heart disease: the Atherosclerosis Risk in Communities (ARIC) study. BMC Cardiovasc. Disord. 7, 20.

2. Cho, E., Zeisel, S.H., Jacques, P. i sur. (2006) Dietary choline and betaine assessed by food-frequency questionnaire in relation to plasma total homocysteine concentration in the Framingham Offspring Study. Am. J. Clin. Nutr. 83, 905-911.

3. Dalmeijer, G.W., Olthof, M.R., Verhoef, P., Bots, M.L., van der Schouw, Y.T. (2008) Prospective study on dietary intakes of folate, betaine, and choline and cardiovascular disease risk in women. Eur. J. Clin. Nutr. 62, 386-394.

4. Wang, Z., Klipfell, E., Bennett, B.J. i sur. (2011) Gut flora metabolism of phosphatidylcholine promotes cardiovascular disease. Nature. 472, 57-63.

5. Gerhard, G.T., Duell, P.B. (1999) Homocysteine and atherosclerosis. Curr. Opin. Lipidol. 10, 417-428.

6. Lundberg, P., Dudman, N.P., Kuchel, P.W., Wilcken, D.E. (1995) 1H NMR determination of urinary betaine in patients with premature vascular disease and mild hyperhomocysteinemia. Clin. Chem. 41, 275-283.

7. Olthof, M.R., Brink, E.J., Katan, M.B., Verhoef, P. (2005) Choline supplemented as phosphatidylcholine decreases fasting and postmethionine-loading plasma homocysteine concentrations in healthy men. Am. J. Clin. Nutr. 82, 111-117.

8. Cho, E., Holmes, M., Hankinson, S.E., Willett, W.C. (2007) Nutrients involved in one-carbon metabolism and risk of breast cancer among premenopausal women. Cancer Epidemiol. Biomarkers Prev. 16, 2787-2790.

9. Xu, X., Gammon, M.D., Zeisel, S.H. i sur. (2009) High intakes of choline and betaine reduce breast cancer mortality in a population-based study. FASEB J. 23, 4022-4028.

10. Xu, X., Gammon, M.D., Zeisel, S.H. i sur. (2008) Choline metabolism and risk of breast cancer in a population-based study. FASEB J. 22, 2045–2052.

11. Cho, E., Holmes, M.D., Hankinson, S.E., Willett, W.C. (2010) Choline and betaine intake and risk of breast cancer among post-menopausal women. Brit. J. Cancer. 102, 489–494.

12. Cho, E., Willett, W.C., Colditz, G.A. i sur. (2007) Dietary choline and betaine and the risk of distal colorectal adenoma in women. J. Natl. Cancer Inst. 99, 1224-1231.

13. Lee, J.E., Giovannucci, E., Fuchs, C.S. i sur. (2010) Choline and betaine intake and the risk of colorectal cancer in men. Cancer Epidemiol. Biomarkers Prev. 19, 884-887.

14. Johansson, M., Van Guelpen, B., Vollset, S.E. i sur. (2009) One-carbon metabolism and prostate cancer risk: prospective investigation of seven circulating B vitamins and metabolites. Cancer Epidemiol. Biomarkers Prev. 18, 1538-1543.

15. Zeisel, S.H., da Costa, K.A. (2009) Choline: an essential nutrient for public health. Nutr. Rev. 67, 615–623.

16. Pitkin, R.M. (2007) Folate and neural tube defects. Am. J. Clin. Nutr. 85, 285S-288S.

17. Shaw, G.M., Carmichael, S.L., Yang, W., Selvin, S., Schaffer, D.M. (2004) Periconceptional dietary intake of choline and betaine and neural tube defects in offspring. Am. J. Epidemiol. 160, 102-109.

18. Zeisel, S.H., Mar, M.H., Howe, J.C., Holden, J.M. (2003) Concentrations of choline-containing compounds and betaine in common foods. J. Nutr. 133, 1302-1307.

19. Shaw, G.M., Finnell, R.H., Blom, H.J. i sur. (2009) Choline and risk of neural tube defects in a folate-fortified population. Epidemiology. 20, 714-719.

20. McCann, J.C., Hudes, M., Ames, B.N. (2006) An overview of evidence for a causal relationship between dietary availability of choline during development and cognitive function in offspring. Neurosci. Biobehav. Rev. 30, 696-712.

21. Higgins, J.P., Flicker, L. (2000) Lecithin for dementia and cognitive impairment. Cochrane Database Syst. Rev. CD001015.

22. Zeisel, S.H. (2006) Choline: critical role during fetal development and dietary requirements in adults. Annu. Rev. Nutr. 26, 229–250.

23. King, J.C. (2000) Physiology of pregnancy and nutrient metabolism. Am. J. Clin. Nutr. 71, 1218S-1225S.

24. Morgane, P.J., Mokler, D.J., Galler, J.R. (2002) Effects of prenatal protein malnutrition on the hippocampal formation. Neurosci. Biobehav. Rev. 26, 471–483.

25. Oshida, K., Shimizu, T., Takase, M. i sur. (2003) Effects of dietary sphingomyelin on central nervous system myelination in developing rats. Peditr. Res. 53, 589–593.

26. Waterland, R.A., Jirtle, R.L. (2004) Early nutrition, epigenetic changes at transposons and imprinted genes, and enhance susceptibility to adult chronic diseases. Nutrition. 20, 63–68.

27. Park, E.I., Garrow, T.A. (1999) Interaction between dietary methionine and methyl donor intake on rat liver betain-homocysteine methyltranferase gene expression and organization of the human gene. J. Biol. Chem. 274, 7816–7824.

28. Caudill, M. (2010) Pre and Postnatal Health: evidence of increased choline needs. J. Am. Diet. Assoc. 110, 1198–1206.

29. Shaw, G.M., Carmicheal, S.L., Yang, W. i sur. (2004) Periconceptional dietary intake of choline and betaine on neural tube defects in offspring. Am. J. Epidemiol. 160, 102–109.

30. Lucas, A., Morley, R., Cole, T.J. i sur. (1992) Breast milk and subsequent intelligence quotient in children born preterm. Lancet. 339, 261–264.

31. Holmes-McNarry, M.Q., Cheng, W.L., Mar, M.H. i sur. (1996) Choline and choline esters in human and rat milk in infant formulas. Am. J. Clin. Nutr. 64, 572–576.

32. Ilcol, Y.O., Ozbek, R., Hamurtekin, E., Ulus, I.H. (2005) Choline status in newborns, infants, children, breast-feeding women, breast-fed infants, and human breast milk. J. Nutr. Biochem. 16, 489–499.

33. Drane, D.L., Logemanna, J.A. (2000) A critical evaluation of the evidence on the association between type of infant feeding and cognitive development. Paediatr. Perinat. Epidemiol. 14, 349–356.