Toksičnost

Umjerene doze joda u zdravoj, normalnoj ljudskoj štitnjači općenito ne uzrokuju značajne promjene, a većina ljudi dobro podnosi veće količine joda kojem smo svakodnevno izloženi preko hrane, vode, lijekova, dodataka prehrani, topikalnih pripravaka i jodnih kontrastnih sredstava koja se koriste u radiologiji. Pretjerane količine joda izazivaju slične simptome kao i njegov nedostatak, a uobičajeni simptomi uključuju abnormalan rast štitnjače, hipotiroidizam ili hipertiroidizam te tireoiditis (upala štitnjače).[1-10]

Pogoršana se funkcija štitnjače kao rezultat pretjeranog unosa joda manifestira gušom, hipotiroidizmom ili hipertiroidizmom, ovisno o početnom i trenutnom stanju količina joda u organizmu i postojanju/odsustvu pogoršane funkcije štitnjače. Umjereno povećan unos joda uzrokuje privremeno povećanje unosa joda u štitnjaču, a veći unos joda inhibira stvaranje jodiranog tirozina, smanjuje razine hormona štitnjače u plazmi, tiroksina (T4) i trijodotironina (T3), i povisuje razine tireotropina (eng. Thyroid Stimulating Hormone, TSH) u plazmi. Navedeno se stanje naziva Wolff–Chaikoffljev efekt što označava smanjenje razina hormona štitnjače koje je uzrokovano unosom velikih količina joda te je autoregulatoran fenomen koji inhibira oksidaciju joda u štitnjači, stvaranje hormona štitnjače i oslobađanje hormona u krvotok. Međutim, ovaj učinak joda može biti prolazan i kod nekih se pojedinaca uopće ne mora dogoditi, a ovaj se fenomen obično javlja u osoba s autoimunom bolesti štitnjače (npr. Gravesova bolest) ili u osoba s ozbiljnim hipertiroidizmom. Naime, određena skupina ljudi, kao što su oni koji su oboljeli od autoimunih bolesti štitnjače, nedostatka joda ili nodularne guše, posebno je osjetljiva na pretjerane količine joda. Točnije, njihov organizam reagira negativno na pretjerane količine joda, koje ne bi uzrokovale značajne simptome u osoba koje ne boluju od navedenih bolesti. Osobe koje su posebno osjetljive na jod mogu reagirati i na relativno male količine joda, a simptomi uključuju vrućicu, povećanje žlijezde slinovnice, jododermu i probleme s vidom. Također, djeca oboljela od cistične fibroze osjetljivija su na moguće nuspojave pretjeranih količina joda i, općenito, osjetljive osobe mogu razviti tiroiditis, gušu te hipotiroidizam ili hipertiroidizam. Pretjeran unos joda također može pogoršati tirotoksikozu (stanje prekomjernih količina hormona štitnjače u krvi) i Hashimotovu bolest. Naime, T-stanice oboljelih od Hashimotove bolesti se razmnožavaju u prisustvu jodiranog tireoglobulina, proteina koji sudjeluje u sintezi hormona štitnjače (Vidjeti „Funkcije“). Kod osoba koje nemaju bolest štitnjače općenito se ne javljaju nuspojave pretjeranih količina joda. Točnije, ne javlja se akutan inhibitoran učinak pretjeranih količina joda unutar štitnjače tijekom vezanja oksidiranog joda na aminokiselinske ostatke tirozina u procesu sinteze hormona štitnjače, a ne javlja se ni Wolff-Chaikoffljev efekt, tj. smanjenje razina hormona štitnjače uslijed većih količina joda. Međutim, suplementacija se jodom u populacija kojima on nedostaje povezuje s povećanom pojavom hipertiroidizma uzrokovanog jodom, posebno u starijih ljudi i onih s multinodularnom gušom. Točnije, unos joda u dnevnim dozama između 150 i 200 μg povećava učestalost hipertiroidizma uzrokovanog jodom u populaciji kojoj jod nedostaje. Navedeni fenomen se naziva Jod- Basedowljevim fenomenom, a označava pojavu hipertireoidizma nakon unosa joda u ogranizam. U populacijama kojima joda ne nedostaje (eng. iodine-sufficient populations) pretjeran se unos joda povezuje povišenim razinama tireotropina, hipotiroidizmom i gušom. Blago povišene razine TSH-a nužno ne znače da štitnjača ne proizvodi dovoljne količine hormona, ali to je rani znak abnormalne funkcije štitnjače u slučaju pretjeranih količina joda. U odraslih kojima jod ne nedostaje, povišene razine TSH-a se javljaju pri unosima joda od 1,7 do 1,8 mg na dan, pa se stoga dnevna doza joda od 1,1 mg smatra podnošljivom gornjom granicom. Vrlo visoke farmakološke doze joda mogu rezultirati gušom zbog povećanog djelovanja TSH-a na štitnjaču, a visok se unos joda povezuje i s povećanjem rizika od papilarnog raka štitnjače. Guša i hipotiroidizam mogu se javiti u novorođenčadi zbog majčinog izlaganja većim količinama joda.[1-10]

Akutno trovanje jodom je rijetko i obično nastaje pri dozama od više grama. Simptomi uključuju osjećaj pečenja u ustima, grlu i želucu, vrućicu, mučninu, povraćanje, dijareju, abdominalne bolove, slab puls i komu. Jod može uzrokovati i simptome slične prehladi (kihanje, začepljen nos), urtikariju, angioedem, polimijalgiju, konjunktivitis, gingivitis, glavobolju, povećanje žlijezda slinovnica, hipotenziju te jododermu i eozinofiliju. Doze elementarnog joda koje se smatraju smrtonosnima za ljude su one od 2 do 3 g (30 do 40 mg joda po kilogramu tjelesne težine), no zabilježeni su slučajevi preživljavanja nakon unosa joda od 10 do 15 g. Elementarni jod je oksidirajući iritans, a direktan kontakt s kožom može uzrokovati pojavu lezija, dok izlaganje parama joda uzrokuje nadraživanje pluća, očiju i kože. Otopine s visokim koncentracijama joda (npr. Lugolova otopina) mogu uzrokovati oštećenje tkiva ako se koriste duže vrijeme.[1-10]

"Literatura"

1. FAO/WHO (2001) Human Vitamin and Mineral Requirements, Online: ftp://ftp.fao.org/docrep/fao/004/y2809e/y2809e00.pdf.

2. Kroner, Z. (2011) Vitamins and Minerals, Greenwood, Santa Barbara.

3. Caballero, B. (2003) Encyclopedia of food sciences and nutrition, Academic Press, London.

4. Standing Committee on the Scientific Evaluation of Dietary Reference Intakes, Food and Nutrition Board, Institute of Medicine (2001) Dietary reference intakes for vitamin A, vitamin K, Arsenic, Boron, Chromium, Copper, Iodine, Iron, Manganese, Molybdenum, Nickel, Silicon, Vanadium, and Zinc, National Academy Press, Washington.

5. Pennington, J.A. (1990) A review of iodine toxicity reports. J. Am. Diet. Assoc. 90, 1571-1581.

6. Patrick, L. (2008) Iodine: deficiency and therapeutic considerations. Altern. Med. Rev. 13, 116–127.

7. Stanbury, J.B., Ermans, A.E., Bourdoux, P. i sur. (1998) Iodine-induced hyperthyroidism: occurrence and epidemiology. Thyroid. 8, 83–100.

8. Dunn, J.T. (1998) What’s happening to our iodine? J. Clin. Endocrinol. Metab. 83, 3398-3400.

9. Scienticic Committee on Food (2002) Opinion of the Scientific Committee on Food on the Tolerable Upper Intake Level of Iodine. Online: http://ec.europa.eu/food/fs/sc/scf/out146_en.pdf.

10. Eng, P., Cardona, G., Fang, S. i sur. (1999) Escape from the acute Wolff-Chaikoff effect is associated with a decrease in thyroid sodium/iodide symporter messenger ribonucleic acid and protein. Endocrinology. 140, 3404-3410.