Bubrezi

Bubrezi imaju važnu ulogu u regulaciji volumena i sastojaka tjelesnih tekućina, održavanju acido-bazne ravnoteže te izlučivanju konačnih metaboličkih produkata organizma. Nad svim bubrežnim funkcija nadzor ima endokrinološki i živčani sustav. Tako antidiuretski hormon stimulira bubrege na izlučivanje više otopljenih tvari u obliku koncentrirane mokraće. Stimulacijom bubrega aldosteronom, hormonom kore nadbubrežne žlijezde, bubrezi reapsorbiraju natrij natrag u organizam te izlučuju kalija mokraćom. Učinak paratiroidnog hormona na resorpciju kalcija iz bubrega je slično kao i kod učinka aldosterona. Što znači da pri većim koncentracijama paratiroidnog hormona u krvotoku stimulirat će se resorpcija kalcija iz bubrega. Regulacija acido-bazne ravnoteže odvija se pomoću puferskih sustava koji nadziru količinu vodikovih iona u tjelesnim tekućinama. Izlučivanjem kisele mokraće smanjuje se količina kiseline, a lužnate smanjuje se količina baza u tjelesnim tekućinama. Bubrezi putem mokraće izlučuju i razne otpadne produkte poput ureje i različitih konjugata ksenobitoika metaboliziranih u jetri. Također, sudjeluju u stvaranju i aktivaciji D vitamina.[1-5]

Bubrezi su dvije žlijezde smještene u razini od prvog do trećeg slabinskog kralješka s lijeve i desne strane uz stražnju stjenku trbušne šupljine. Bubreg odraslog čovjeka je 10-12 cm dug, 5-6 cm širok i oko 4 cm debeo, a teši oko 120-300 g. Sam bubreg obavijen je vezivnim tkivom i čahurom masnog tkiva. Svojim izgledom bubrezi podsjećaju na grah pri čemu im je ravnija strana usmjerena prema kralježnici. Na ravnom rubu nalazi se bubrežna stapka kroz koju u bubreg ulazi bubrežna arterija, a izlazi bubrežna vena i mokraćovod. Odmah ispod vezivne čahure nalazi se kora bubrega te ovija piramide srži. Srž bubrega se sastoji od nekoliko piramida pri čemu su im base usmjerene prema bubrežnoj površini. U koliko se malo dublje približimo građi samih bubrega možemo primijetiti da ih oblikuje više od milijun osnovnih funkcionalnih jedinica koji se nazivaju neforoni. Nefron započinje u kori Mapighijevim tjelešcem kojeg čini Bowmanova čahura u koju je uložen splet kapilara. Potom se nastavlja na tanki proksimalni kanalić koji ulazi u bubrežnu moždinu. U bubrežnoj moždini se nastavlja u Henlovoj petlji koja ju zaokreće natrag u koru pomoću distalnog kanalića. Distalni kanalići se nastavljaju u spojne koje se spajaju u sabirnu cjevčicu koja se na vrhu piramide otvara u bubrežne vrčeve. Iz bubrežnih vrećica mokraća se sakuplja u bubrežnim zdjelicama iz kojih se odvodi pomoću mokraćovoda.[1,2]

Pojam neforpatija označava bolesti bubrega, a mogu se podijeliti na više načina[1]:

  1. s obzirom na to da li je primarno zahvaćena bubrežna struktura ili zbog poremećaja drugih funkcija u organizmu
  2. s obzirom na stupanj disfunkcije sustava – panfunkcijski, oligofunkcijski i monofunkcijski poremećaj
  3. s obzirom na fiziološku hijerarhiju – prerenalni, renalni i postrerenalni poremećaji.

Akutno bubrežno zatajenje

Akutno zatajenje bubrega je karakterizirano iznenadnim i brzim gubitkom bubrežne funkcije koji rezultira nefrotoksičnim (bubrežnim) inzultom uzrokujući funkcionalne ili strukturne promjene na samom bubregu. Ono je reverzibilno stanje te se uklanjanjem uzroka ponovno uspostavlja njegova funkcija. S druge strane produljenjem djelovanja uzroka povećava se vjerojatnost od razvoja kroničnog bubrežnog zatajenja tj. trajne disfunkcije bubrega. Smatra se panfunkcijskim (višefunkcijskim) poremećajem, a različiti uzorci mogu dovesti do poremećaja tekućine, elektrolita i acido-bazne ravnoteže te promijene u sastavu mokraće. Najčešće se očituje povišenjem karbamida i kreatinina u krvi i smanjenim mokrenjem.[1,2]

Kronično bubrežno zatajenje

Kronično zatajenje nastaje kada određeni uzrok dovodi do strukturne promjene tkiva i povećava fibrozu pri čemu se smanjuje bubrežna funkcija. Za razliku od akutnog kronično zatajenje je nepovratni poremećaj koji zahtjeva trajno liječenje lijekovima, dijalizom i/ili transplantacijom bubrega. Smanjen funkcije se odvija na više razina te se zadržavaju sol, voda, vodik, kalij i fosfat, a smanjena je sinteza vitamina D, prostanglandina, eritropoetina. Isto tako dolazi i do nakupljanja uremičkih toksina (karbamid, kreatinin, guanidin, metil-guanidin, mokraćna kiselina). Zatajivanje navedenih funkcija dovodi do pojave  edema, acidoze, hiperkalemije, hiperfosfatemije, smanjenje apsorpcije kalcija, arterijske hipertenzije i anemije.[1,2]

Oligofunkcijski poremećaji

Fanconijev i Baretterov sindrom su dva najpoznatija oligofunkcijska poremećaja. Fanconijev sindrom je nasljedni genski poremećaj funkcije proksimalnog kanalića sa smanjenom reapsorpcijom aminokiselina, monosaharida, natrija, kalija i kalcija. Baretterov sindrom je genski poremećaj transporta kroz Henleovu petlju, a uzrokuje hipohidraciju i sklonost arterijskoj hipotenziji.[1]

Monofunkcijki poremećaji

Monofunkcijonalni poremećaji su selektivni gubitci jedne bubrežne funkcije. Nefrogeni dijabetes insipidus jeste neosjetljivost distalnog i sabirnog kanalića na antidiuretički hormon, a uzrokuje poremećaj hidracije i koncentracije tvari u tjelesnim tekućinama. Renalna tubularna acidoza je poremećaj lučenja iona vodika koji uzrokuje retencijsku acidozu. Nefrotički sindrom je poremećaj povećane propustljivosti glomerularne membrane, a karakterizira ga gubljenje velikih količina plazmatskih proteina mokroćom.[1,3]

Dijabetička nefropatija

Šećerna bolest može uzrokovati nefropatiju s fibrozom glomerula. Prevalencija zatajivanja bubrega u dijabetičara je vjerojatno procijenjena vrijednostima od 20 do 30%. Prvo upozorenje obično je pojava proteinurija (posebno albuminurija) zbog glikoziliranja proteina. Potom se razvija hipertenzija i javljaju edemi te na koncu nastupa uremija i zatajenje bubrega.[2]

Bubrežni kamenci

Bubrežni kamenci su krute čestice koje se nalaze unutar urinarnog trakta, a izazivaju bol, mučninu, povraćanje te povećanje tjelesne temperature zbog mogućih sekundarnih infekcija. Bubrežni kamenci se mogu podijeliti prema osnovi kemijskog sastava, a najzastupljeniji su kalcijevi, oksalatani i uratni kamenci te manje cisteinski i magnezijevi. Oko 70% osoba oboljelih od bubrežnih kamenaca sadrže kalcijeve kamence i to kalcijeve okslata, a vodeći faktor rizika je hiperkalcurija. Većina tih bolesnika ima i hiperparatirozu. Nešto rjeđi faktori nastanka su unos namirnica bogatim oksalatima, intoksikacija vitaminom D, hipertireoza i metastatski karcinom.[1-4]

Cilj nutritivne terapije kod različitih zatajenja bubrega je:

  1. osigurati dovoljnu količinu energije
  2. osigurati dovoljnu količinu proteina
  3. spriječiti malnutriciju i razgradnju mišićnog tkiva
  4. kontrolirati unos tekućine
  5. uravnotežiti koncentracije elektrolita i organizmu
  6. spriječiti razvoj ostalih kroničnih bolesti poput dijabetes, osteoporoze, hiperlipidemije

Preporuke za sve bolesnike nisu iste te se mijenjaju napredovanjem same bolesti. Najčešće restrikcije se odnose na unos proteina, fosfata, kalija, natrija i tekućine no pretjerano stroge dijete mogu uzrokovati smanjeni unos energije i gubitak tjelesne mase.

Kada se vodi računa o unosu tekućine treba uračunati vodu, bezalkoholne i alkoholne napitke, mlijeko, kavu, čaj, juhu i variva. Isto tako treba voditi računa i o tome da voće sadrži vodu oko polovice svoje težine.[1-3]

Akutno zatajenje bubrega

Pri akutnom zatajenju bubrega primarni cilj nutritivne terapije je podjednak kao i kod ostalih po život kritičnih stanja. Prvenstvo tim pacijentima treba zadovoljiti potrebe za nutrijentima, spriječiti proteinsko-energetsku malnutriciju, pospješiti zacjeljivanje tkiva, podržati imunološki sustav i smanjiti smrtnost. Prilikom izrade nutritivne potpore potrebno je voditi računa da kod akutnog bubrežnog zatajenja dolazi do promjene u metabolizmu vode i elektrolita te acido-baznoj ravnoteži. Isto tako često dolazi i do hiperglikemije i inzulinske rezistencije kao i razgradnje proteina mišića. Nutritivne potrebe u osoba oboljelih od akutnog zatajenja bubrega ovise o jačini bolesti, nutritivnom statusu prije oboljenja i ostalim popratnim komorbiditetima. Smatra se da oboljeli trebaju unositi oko 130% procijenjene energetske potrošnje ili 30 kcal/kg TM na dan, kao i ostali pacijenti na odjelu intenzivne njege. U osoba koji ne idu na nadomjesnu terapiju (hemodijalizu, peritonealnu dijalizu) dovoljan je unos proteina od 0,8 g/kg TM dok u osoba koje idu na terapiju potreban je unos od oko 1,0 – 1,5 g/kg TM na dan kako bi se spriječio negativni balans dušika. Unos masti treba se kretati između 30 i 35% dnevnog ne proteinskog energetskog unosa. Dodatna suplementacija vitaminima i mineralnim tvarima nije potrebna, osim ako se duže vrijeme kontinuirano koristi nadomjesna terapija. U koliko nije moguć unos hrane na usta u osoba s akutnim zatajenjem bubrega preferira se unos enteralnim putem, osim u slučaju ako postoje određene gastrointestinalne smetnje gdje je nužnu provest parenteralnu prehranu kako bi se zadovoljile nutritivne potrebe. U slučaju kada se pojavljuje veliko izlučivanje mokraće potrebno je nadoknaditi gubitak tekućine. Preporuča se unos tekućine onoliko koliko je oboljeli izmokrio tijekom prethodnog dana u dodatak tekućine koja se izgubi znojenjem, dišnim sustavom i stolicom. S druge strane osobama koje izlučuju malo mokraće treba ograničiti unos tekućine i natrija na oko 1 g soli na dan.[1- 13]

Kronično zatajenje bubrega

U bolesnika s kroničnim zatajenjem bubrega glavni cilj nutritivne potpore je spriječiti proteinsko-energetsku malnutiriciju, reducirati metaboličke poremećaje i smanjiti napredak bolesti. Kako bi se spriječila proteinsko-energetska manutricija potrebno je unositi adekvatnu količinu energije i nutrijenata. Preporučeni unos energije procijenjen je od oko 35 kcal/kg TM na dan. Pretilim osobama preporuča se 25-35 kcal/kg TM, dok se pothranjenima preporuča unos od 45 kcal/kg TM na dan. Osobe oboljele od kroničnog zatajenja bubrega trebaju se pridržavati preporuka zdrave populacije u kojima se savjetuje da unos masti treba biti od 20 od 30% cjelodnevnog energetskog unosa. Isto tako preporuča se da unos zasićenih masnih kiselina i jednostavnih šećera treba biti održavan ispod 10%. Unos ugljikohidrata preporuča se u visini od 55 do 60% cjelodnevnog energetskog unosa pri čemu se stavlja naglasak na unos vlakana i složenih ugljikohidrata. Pri kroničnom zatajenju bubrega preporuča se unos proteina 0,6-0,8 g/kg željene tjelesne mase, osim u oboljelih od nefrotskog sindroma kojima treba 0,8-1 g/kg TM. Ukoliko se unosi manje od 0,6 g/kg TM proteina potrebna je suplementacija esencijalnim masnim kiselinama i ketokiselinama. Također, posebna ograničenja se odnosi se na unos fosfora i natrija. Unos fosfora treba ograničiti na 5-10 mg/kg TM. Ovakav unos može se postići smanjenjem konzumacija namirnica bogatih fosforom poput mekinja, žitarica, namirnica animalnog podrijetla (mliječni proizvodi, žumanjak jajeta i meso). Isto tako kako bi se smanjila količina fosfata u namirnica potrebno ih je kuhati u većoj količini vode. Redukcija količine natrija uvodi se bolesnicima s edemima, hipertenzijom i smanjenim mokrenjem. Kako bi se smanjila količina natrija potrebno je smanjiti unos dodatne soli na oko ¼ čajne žličice, industrijskih gotovih i polugotovih jela, mesnih prerađevina i namirnica iz salamure. Također, potrebno je obratiti pozornost na status kalcije zbog mogućeg razvitka osteoporoze. Naime namirnice sa smanjenom količinom fosfata, natrija i kalija često sadrže i manje količine kalcije. No problem predstavlja i smanjena sinteza vitamina D u bubregu čime se smanjuje sama apsorpcija kalcija iz crijeva. Dugoročna nisko proteinska prehrana može dovesti do deficijencije vitamina topivih u vodi stoga je potrebna njihova suplementacija, a prvenstveno folnom kiselinom, piridioksinom i vitaminom C. Od vitamina topivih u mastima preporuča se suplementacija vitamina D. U koliko je nemoguće zadovoljiti prehrambene potrebe unosom hrane na usta potrebno je uvesti oralne nutritivne suplemente. Ako ni to ne može zadovoljiti nutritivne potrebe savjetuje se primjena enteralne prehrane te ako postoje veće gastrointestinalne tegobe primjenjuje se parenteralna prehrana.[1-6,14-19]

Hemodijaliza

Hemodijaliza podrazumijeva odvođenje krvi iz tijela i njeno filtriranje u dijalizatoru. U osoba na hemodijalizi glavni nutritivni cilj je spriječiti proteinsko-energetsku malnutrijciju, a time i razvoj ostali popratnih komorbiditeta. Prema preporukama osobama na hemodijalizi potreban je unos energije u visini od 30 do 40 kcal/kg TM na danu. U ovih bolesnika povećan je unos proteina u granicama od 1,2-1,4 g/kg TM na dan zato jer se 3-12% aminokiselina gubi dijalizom kroz membranu. Limitira se unos fosfora na 10-15 mg/kg TM. Iako se kalij lako odstranjuje dijalizom ukoliko se nađu njegove povišene vrijednosti treba limitirati njegov unos na 3 – 4 g/kg TM. Osim što se može smanjiti unos hrane bogate kalijem količina kalija se u namirnicama smanjuje njihovim kuhanje u vodi jer je lako topiv u njoj. Bitno je nakon kuhanja baciti vodu te ju ne koristiti u pripremi jela. Količina kalija se može regulirati tako da se u jednom danu konzumira jedan obrok svježeg voća i dva obroka povrća. Od mineralnih tvari korisno je suplementirati cink i selen. Svim osobama koje su na hemodijalizi preporuča se praćenje statusa željeza u krvi te u koliko je potrebno da se primjeni njegova suplementacija uz strogi nadzor liječnika. Isto tako s obzirom na gubitke izazvane dijalizom potrebno je dodatno suplementirati vitamine topive u vodi, a prvenstveno folnu kiselinu, pirodoksin i vitamin C. Suplementacija vitamina D je potrebna ovisno o koncentracijama kalcija i fosfora u serumu. Također se i suplementacija vitaminom E smatra korisnom kod osoba dodatno oboljelih od kardivoskularnih bolesti. Ukoliko osobe na hemodijalizi ne mogu zadovoljiti svoje nutritivne potrebe preporuča ima se uno oralnih nutritivnih suplementa. Njihov unos je najprikladniji sat vremena  nakon zajutraka, sat vremena nakon ručka, kasno navečer prije spavanja ili tijekom prvih sat vremena dijalize. Isto tako, enteralna prehrana je dokazana kao sigurna i zadovoljava nutritivnih potreba u slučaju kada normalni unos hrane nije moguć. Veliki problem u osoba na hemodijalizi je unos tekućine. Što je osoba duže na dijalizi povećava se količina tjelesne tekućine. Preporuča se da razlika u tjelesnoj masi između dvije hemodijalize nije već od 2-3 kg, a računa se da 1 L voda dodaje 1 kg na tjelesnu masu.[1-6,14,20-25]

Peritonealna dijaliza

Kod peritonealne dijalize posebna tekućina (dijalizat) se uvodi u trbušnu šupljinu koja je obložena tankom opno te se preko dijalizata uklanjaju toksične tvari i višak tekućine. Kao i hemodijalize, preitonealnu dijalizu često prati proteinsko-energetska malnutricija koju je potrebno spriječiti kvalitetnom nutritivnom potporom. U ovih bolesnika preporuča se unos energije u količini od 30-35 kcal/kg TM. Unos proteina je povećan na 1,2-1,5 g/kg TM na dan kao i kod hemodijalize zbog mogućeg gubitka aminokiselina. Od tog treba unositi 50% visokovrijednih proteina sa esencijalnim aminokiselinama, a to su prvenstveno namirnice životinjskog podrijetla poput jaja mlijeka, mesa, peradi i ribe. Jedna od sastavnih tvari dijalizata je glukoza te iz nje bolesnici dobivaju oko 900 kcal (oko 225 g) tijekom dijalize, stoga prilikom unosa ugljikohidrata treba voditi računa i o njenom unosu te da se staviti naglasak na unos složene ugljikohidrate i vlakna putem hrane. Preporuke za unos vitamina i mineralnih tvari te njihovu suplementaciju jednake su kao i kod osoba na hemodijalizi. Osobama na peritonealnoj dijalizi potrebno je omogućiti da zadovolje svoje nutritivne potrebe normalnim unosom hranom. Ukoliko to nije moguće savjetuje se primjena oralnih nutritivnih suplemenata, potom enteralne prehrane i na kraju ako postoje različite gastrointestinalne smetnje koristi se parenteralna prehrana. Bolesnici na peritonealnoj dijalizi trebaju unositi onoliko tekućine koliko su izmokrili prethodnog dana plus 1000 mL.[1-6,14,16,21]

Transplantacija bubrega

Osobe kojima je omogućena transplantacija bubrega prije same transplantacije trebaju regulirati tjelesnu masu. Nakon transplantacije bubrega za vrijeme privikavanja na transplantant može doći do energetsko-proteinske malnutricije pogotovo u oboljelih koji su i prije transplantacije bili pothranjeni. Stoga savjetuje se unos energije od 30 -35 kcal/kg TM te proteina od 1,3-1,5 g/kg TM na dan. Unos ugljikohidrata svodi se na oko 50% cjelodnevnog energetskog unosa. Kao mogući odgovor na kortikosteroidnu terapiju nakon transplantacije može se javiti dijabetes te se u tom slučaju treba pridržavati i dijabetičke prehrane. Unos lipida se limitira do 30% cjelodnevnog energetskog unosa zbog mogućeg razvoja hiperlipidemije. Iz istih razloga preporuča se unos kolesterola manji od 200 mg. Inače se kod osoba oboljelih od raznih bubrežnih bolesti javlja hiperfosfatemija te se mora ograničiti unos fostata, nakon transplantacije je moguća pojavnost hipofosfatemije te se unos fosfata ne ograničava. U kasnijem razdoblju oporavka od transplantacije savjetuje se sniziti unos proteina na oko 1,0 g/kg TM na dan, a ostale preporuke ostaju iste.[1-6,14,21]

Bubrežni kamenac

Nutritivna terapija kod pojave bubrežnih kamenaca se provodi ovisno o kojoj vrsti kamenca se radi. Svim bolesnicima se savjetuje pojačani unos tekućine, svakih sat vremena oko 250 mL (jedna čaša), kako bi se kamenci mogli lakše otopiti i izaći mokraćnim putem.[3,25-27]

Osobe s kalcijevi bubrežni kamenci trebaju voditi računa o unosu namirnica bogatih kalcijem. Međutim njihov unos ne treba smanjiti na minimum već ih unositi dovoljno kakao bi se zadovoljile dnevne potrebe za kalcijem. Time se sprječava povećano lučenje kalcija urinom, njegova pojačana apsorpcija iz crijeva i kostiju te na koncu i osteoporoza.[3,25-27]

Godine (god) Količina kalcija (mg) [28]
Muškarci 19 – 50 1000 mg
iznad 50 1200 mg
Žene 19 – 50 1000 mg
iznad 50 1200 mg
Trudnice 19 – 50 1000 mg
Dojilje 19 – 50 1000 mg

 

Hrana koja sadrži najviše kalcija su mlijeko i mliječni proizvodi te se u jednoj čaši mlijeka (250 ml) može naći oko 300 mg, u kupovnoj čaši jogurta (180 g) oko 217 mg, u jednom serviranju (oko 30 g) sira poput edamera, gaude ili tilzita može pronaći 190-210 mg, a u jednoj jušnoj žlici parmezana (oko  5 g) oko 45 mg kalcija. Osim mlijeka i mliječnih proizvoda veće količine se mogu naći i ribi te se dobrim izvorom smatraju konzerviran sardine koje na 100 g sadrže 460-550 mg kalcija. Od povrća i grahorica dobar izvor kalcija smatra se slanutak, kelj, blitva, radić i špinat.[29,30]

Osobe s oksalatnim bubrežnim kamencem trebaju ograničiti unos hrane bogate oksalatima. Hrana bogata oksalatima su grahorice, leguminoze, poriluk, špinat, blitva, tikvice, bobičasto voće, grejp, jagode, čokolada i čokoladni napitak, kakao, kava, orašasti plodovi, papar, čaj, tofu i pšenične klice. U takvih bolesnika može se pojaviti i hiprkalsurije što je pojačano lučenje kalcijevih oksalata urinom. Njima se preporučaju da limitiraju unos soli i hranu bogutu natrijem te da ne unose megadoze vitamina C koji započinje sintezu oksalata.  No kao potencijalno dobra učinak na smanjenje kamenaca imaju sokovi citrusa, brusnica, rajčice, i tikvovke (dinja, lubenica, tikvice, buče, krastavci) te mineralne vode jer povećavaju pH mokraće i izlučivanje citrata.[3,25-27]

Osobama s uratnim kamencima preporuča se smanjiti unos namirnica bogatim purinima te namirnicama koje mogu zakiseliti mokraću poput namirnica bogatim fosforom, klorom i sumporom. Razlog tome je što uratni kamenci osobito stvaraju u kiseloj mokraći. Namirnice čiji unos treba ograničiti su: crveno meso, mene prerađevine, životinjske iznutrice, konzervirana riba (posebice srdele i inćune), svježi sir i maslac.[3,25-27]

OPĆENITO

  1. Glebisch, G., Windhager, E. (2012) The urinary system. U: Medical physiology – a cellular and molecular approach, 2. izd., Sauders, Elsevier Inc., Philadelphia, str. 1419-1674.
  2. Guyton, A.C., Hall, J.E. (2006) The body fluids and kidneys. U: Textbook of Medical physiology, 11. izd. (Guyton, A.C., Hall, J.E., ured.) Elsevier Inc., Philadelphia, str. 289-416
  3. O’Flaherty, E.J. (2000) Absorption, distribution, and elimination of toxic agents. U: Principles of toxicology: environmental and industrial applications, 2. izd. (Williams, P.L., James, R.C., Roberts, S.M., ured.), John Wiley & Sons, Inc., New York, str. 35-55.
  4. LeBlanc, G.A. (2004) Elimination of toxicants. U: A Textbook of modern toxicology, 3. izd. (Hodgson, E, ured.) John Wiley & Sons, Inc., New Jersey, 203-212.
  5. Holick, M.F. (2003) Vitamin D: A millennium perspective. Cell Biochem. 88, 296-307.

GRAĐA

  1. Fritsch, H., Kühnel, W. (2006) Priručni anatomski atlas – Unutarnji organi, 7. izd. (Katavić, V., pred.), Medicinska naklada, Zagreb.
  2. Keros, P., Pećina, M., Ivančić-Košuta, M. (1999) Utrobni organi – Mokraćni i spolni sustav. U: Temelji anatomije čovjeka (Keros, P., Pećina, M., Ivančić-Košuta, M., ured.) Naprijed, Zagreb, str. 84-92.

BOLESTI

  1. Gamulin, S., Marušić, M., Kovač, Z. (2011) Patofiziologija – knjiga prva, 7. izd, Medicinska naklada, Zagreb.
  2. Ivančević. Ž. (2010) MSD Priručnik dijagnostike i terapije. Placebo d.o.o., Split.
  3. Guyton, A.C., Hall, J.E. (2006) The body fluids and kidneys. U: Textbook of Medical physiology, 11. izd. (Guyton, A.C., Hall, J.E., ured.) Elsevier Inc., Philadelphia, str. 289-416.
  4. Coe, F.L., Evan, A., Worcester, E. (2005) Kidney stone disease. Clin. Invest. 115(10), 2598-2608.

DIJETOTERAPIJA

  1. Čala, S., Janković, N., Pavlović, D., Šprem, Ž., Pirički, Ž. (2007) Prehrana bolesnika sa zatajenjem bubrega. Hrvatsko društvo za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju, Hrvatski lječnički zbor, Zagreb.
  2. Bašić-Jukić, N., Radić, J., Klarić, D., Jakić, M., Vujičić, B., Gulin, M., Krznarić, Ž., Pavić, E., Kes, P., Jelaković, B., Rački, S. (2015) Preporuke za praćenje, prevenciju i liječenje proteinsko-energetske pothranjenosti u bolesnika s kroničnom bubrežnom bolesti. Hrvatski liječnički zbor, Zagreb.
  3. Živković, R. (2002) Dijetetika. Medicinska naklada, Zagreb.
  4. Rački, S., Orlić, L. (2014) Nutritivna potpora kod bolesti bubrega. U: Dijetoterapija i klinička prehrana (Štimac, D., Krznarić, Ž., Vranešić Bender, D., Obrovac Glišić, M., ured.), Medicinska naklada, Zagreb, str. 101-114.
  5. Cano, N., Fiaccadori, E., Tesinsky, P., Toigo, G., Druml, W., Kuhlmann, M., Mann, H., Hörl, W.H. (2006) ESPEN gudelines on enteral nutrtion: adult renal failure. Nutr 25, 295-310.
  6. Cano, N., Aparicio, M., Brunori, G., Carrero, J.J., Cianciaruso, B., Fiaccadori, E., Lindholm, B., Teplan, V., Fouque, D., Guarnieri, G. (2009) ESPEN guidelines on parenteral nutrition: adult renal failure. Nutr. 28, 401-414.
  7. Fiaccadori, E., Regolisti, G., Maggiore, U. (2013) Specialized nutritional support interventions in critically ill patients on renal replacement therapy. Op. Clin. Nutr. Metab. Care 16, 217-224.
  8. Druml, W. (2001) Nutritional management of acute renal failure. J. Kidney Dis. 37, 89-94.
  9. Kreymann, K.G., Berger, M.M., Deutz, N.E.P., Hiesmayr, M., Jolliet, P., Kazandjiev, G., Nitenberg, G., Van den Berghe, G., Wernerman, J., Ebner, C., Harlt, W., Heymann, C., Spies, C. (2006) ESPEN guidelines on eneteral nutrition: intensive care. Nutr. 25, 210-212.
  10. Fiaccadori, E., Maggiore, U., Rotelli, C., Giacosa, R., Picetti, E., Parenti, E., Meschi, T., Borghi, L., Tagliavini, D., Cabassi, A. (2005) Effect of different energy intakes on nitrogen balance in patients with acute renal failure. Dial. Transplant. 20, 1976-1980.
  11. Hsu, C.Y., McCulloch, C.E., Fan, D., Ordoñez, J.D., Chertow, G.M., Go, A.S. (2007) Community-based incidence of acute renal failure. Kidney Int. 72(2), 208-212.
  12. Nolan, C., Anderson, R. (1998) Hospital-acquired renal failure. Am. Soc. Nephrol. 9, 710-918.
  13. Lafrance, J.P., Miller, D.R. (2010) Acute kidney injury associates with increased longterm mortality. Am. Soc. Nephrol. 21, 345-352.
  14. Fouque, D., Kalantar-Zadeh, K., Kopple, J., Cano, N., Chauveau, P., Cuppari, L., Franch, H., Guarnieri, G., Ikizler, T.A., Kaysen, G., Lindholm, B., Massy, Z., Mitch, W., Pineda, E., Stenvinkel, P., Treviño-Becerra, A., Wanner, C. (2008) A proposed nomenclature and diagnostic criteria for protein-energy wasting in acute and chronic kidney disease. Kidney Int. 73, 391-398.
  15. Schneeweiss, B., Graninger, W., Stockenhuber, F., Druml, W., Ferenci, P., Eichinger, S., Grimm, G., Laggner, A.N., Lenz, K. (1990) Energy metabolism in acute and chronic renal failure. Am J. Clin. Nutr. 52, 596-601.
  16. National Kidney Foundation I (2000) Kidney disease-dialysis outcome quality initiative: K/DOQI Clinical Practice Guidelines for nutrition in chronic renal failure. J. Kidney Dis. 35, 1-140.
  17. Kopple, J.D. (1994) Nutrition, diet and the kidney. U: Modern nutrition in health and disease (Shils, M.E., Olso, J.A., Shike, M., ured.), Lea and Febiger, Philadelphia, str. 112-1134.
  18. Massry, S.G., Kopple, J.D. (1993) Requirements for calcium, phosphorus and vitamin D. U: Nutrition and the kidney (Mitch, W.E., Klahz S., ured.), Little, Brown and Company, Boston, 96-113.
  19. Gilmour, E.R., Hartley, G.H., Doodship, T.H. (1993) Trace elements and vitamins in renal disease. U: Nutrition and the kidney (Mitch, W.E., Klahz S., ured.), Little, Brown and Company, Boston, 114-131.
  20. Kamimura, M.A., Draibe, S.A., Avesani, C.M., Canziani, M.E., Colugnatio, F.A., Cuppari, L. (2007) Resting energy expenditure and its determinants in hemodialysis patients. J. Clin. Nutr. 61, 362-367.
  21. Toigo, G., Aparicio, M., Attman, P.O., Cano, N., Cianciaruso, B., Engel, B., Fouque, D., Heidland, A., Teplan V., Wanner, C. (2002) Expert working group report on nutrition in adult patients with renal insufficiency (part 2 of 2). Nutr. 19(4), 281-291.
  22. Noori, N., Kalantar-Zadeh, K., Kovesdy, C.P., Bross, R., Benner, D., Kopple, J.D. (2010) Association of dietary phosphorus intake and phosphorus to protein ratio with mortality in hemodialysis patients. J. Am. Soc. Nephrol. 5, 683-692.
  23. Locatelli, F., Fouque, D., Heimburger, O., Drüeke, T.B., Cannata-Andía, J.B., Hörl, W.H., Ritz, E. (2002) Nutritional status in dialysis patients: a European consensus. Dial. Transplant. 17, 563-572.
  24. Boaz, M., Smetana, S., T. Weinstein, Matas, Z., Gafter, U., Iania, A., Knecht, A., Weissgarten, Y., Bruner, D., Fainaru, M., Green, M.S. (2000) Secondary prevention with antioxidants of cardiovascular disease in end stage renal disease (SPACE) rednomise placebo-controlled trial. Lancet 356, 1213-1218.
  25. Heilberg, I.P., Goldfarb, D.S. (2013) Optimum nutrition for kidney stone disease. Chronic Kidney D. 20(2), 165-174.
  26. Massey, L.K., Liebman, M., Kynast-Gales, S.A. (2005) Ascorbate increases human oxaluria and kidney stone risk. Nutr. 135(7), 1673-1677.
  27. Coe, F.L., Evan, A., Worcester, E. (2005) Kidney stone disease. Clin. Invest. 115(10), 2598-2608.
  28. IOM (2011) Dietary Reference Intakes for Calcium and Vitamin D. IOM – Institute of Medicine, Food and nutrition Board. National Academies Press, Washington, DC.
  29. Kaić-Rak, A., Antonć, K. (1990) Tablice o sastavu namirnica i pića. Zavod za zaštitu zdravlja SR Hrvatske, Zagreb.
  30. USDA (2011) USDA National Nutrient Database for Standard Reference, Release 24. Nutrient Data Laboratory. USDA – U.S. Department of Agriculture, Agricultural Research Service.