Izvori

Hrana

Najbogatiji izvor selena su meso i morski plodovi, dok u biljnoj hrani koncentracije selena variraju. Naime, nekim biljkama nije potreban selen, pa sadržaj selena u biljci ovisi o sadržaju selena u tlu na kojem biljka raste. Na primjer, određena će biljka, koja raste na tlu koje je siromašno selenom, sadržavati malo selena, no ako raste na tlu koje je bogato selenom, koncentracije selena u biljci će biti više. Stoga je teško odrediti prosječan sadržaj selena u biljaka, jer njegove koncentracije ovise o sadržaju selena u tlu na kojem biljka raste. Dobrim životinjskim izvorima selena smatraju se školjkaši, škampi, tuna, bakalar, losos, iverak, piletina, puretina, svinjetina, govedina, iznutrice, mlijeko, svježi i tvrdi sirevi te jaja, dok se dobrim biljnim izvorima smatraju smeđa riža, integralan kruh, orasi, brazilski oraščići, sjemenke suncokreta, integralna tjestenina i zobene pahuljice. No, povrće i voće se općenito ne smatra bogatim izvorom selena, dok brazilski oraščići rastu u Brazilu na tlu koje je bogato selenom i smatraju se najbogatijim biljnim izvorom selena. Međutim, i u njima postoji varijacija koncentracije selena, tj. ako rastu na tlu koje je siromašnije selenom mogu sadržavati 10 puta manje selena nego ako rastu na tlu koje je bogato selenom. Većina selena u biljkama se nalazi u obliku selenometionina, selenocisteina ili metabolita selenocisteina. Također, ako životinja jede biljke koje rastu na tlu koje je bogato selenom, one će imati veći sadržaj selena u svojim mišićima. Za razliku od biljaka, životinjama je potreban selen, a životinjski izvori sadrže selen u obliku selenoproteina (50 %). Većina selena u hrani ima visoku biološku raspoloživost, a selenometionin se apsorbira istim mehanizmom kao i metionin, dok je biološka raspoloživost selena u obliku selenometionina veća od 90 %. Također, biološka raspoloživost selena u obliku selenocisteina izuzetno je visoka. Postoje određeni prehrambeni oblici selena koji se nalaze u ribi, a koji imaju relativno nisku biološku raspoloživost, no nisu se još identificrali. Pretpostavlja se da se, u slučaju da riba sadrži živu, mogu stvarati kompleksi selena i žive koji se ne mogu apsorbirati. Oblici selena koji se često koriste u dodacima prehrani, selenat i selenit, imaju biološku raspoloživost veću od 50 %.[1-9]

Dodaci prehrani

Selen je u dodacima prehrani dostupan u nekoliko oblika. Natrijev selenit i natrijev selenat su anorganski oblici selena koji se javljaju u dodacima prehrani. Selenat se gotovo u potpunosti apsorbira, no značajne se količine izlučuju urinom prije nego što se selen može uključiti u proteine. Oko 50 % selenita se apsorbira, ali se nakon apsorpcije bolje zadržava u našem organizmu nego selenat. Selenometionin i kvasac obogaćen selenom su također jedni od oblika selena koji se javljau u dodacima prehrani. Prema pravilniku o dodacima prehrani i pravilniku o hrani obogaćenoj nutrijentima (dodavanje vitamina, minerala i drugih tvari hrani) oblici selena koji se mogu koristiti su natrijev selenat, natrijev hidrogen selenit, natrijev selenit i selenometionin. Dozvoljena je uporaba i selenom obogaćenih kvasaca koji su proizvedeni iz kulture u prisustvu natrijeva selenita kao izvor selena. Navedeni kvasci ne smiju sadržavati, u sušenom obliku koje se stavlja na tržište, više od 2,5 mg Se g-1. Daljnji zahtjevi koje pravilnici propisuju jesu to da je dominantni oblik organskog selena prisutnog u kvascu selenometionin, tj. da selenometionin čini između 60 i 85 % od ukupno ekstrahiranog selena u proizvodu. Također, sadržaj drugih organskih spojeva selena uključujući selenocistein ne smije prelaziti 10 % ukupno ekstrahiranog selena, dok razine anorganskog selena u pravilu ne smiju prelaziti 1 % ukupno ekstrahiranog selena. Istraživanja pokazuju da selenom obogaćeno povrće, kao što je češnjak, brokula, luk i divlji poriluk mogu inhibirati stvaranje tumora zbog toga što navedene biljke proizvode metilirane oblike selena koji imaju snažno inhibitorno djelovanje na tumore.[4-13]

"Literatura"

1. Chang, J.C. (1995) Selenium content of brazil nuts from two geographic locations in Brazil. Chemosphere. 30, 801-802.

2. Thomson, C.D., Chisholm, A., McLachlan, S.K., Campbell, J.M. (2008) Brazil nuts: an effective way to improve selenium status. Am. J. Clin. Nutr. 87, 379-384.

3. Schrauzer, G.N. (2000) Selenomethionine: a review of its nutritional significance, metabolism and toxicity. J. Nutr. 130, 1653-1656.

4. Caballero, B. (2009) Guide to Nutritional Supplements, Elsevier, Oxford.

5. FAO/WHO (2001) Human Vitamin and Mineral Requirements, Online: ftp://ftp.fao.org/docrep/fao/004/y2809e/y2809e00.pdf.

6. Grooper, S.S., Smith, J.L., Groff, J.L. (2009) Advanced nutrition and human metabolism, Wadsworth Cengage Learning, Belmont.

7. Caballero, B. (2003) Encyclopedia of food sciences and nutrition, Academic Press, London.

8. Kroner, Z. (2011) Vitamins and Minerals, Greenwood, Santa Barbara.

9. Standing Committee on the Scientific Evaluation of Dietary Reference Intakes, Food and Nutrition Board, Institute of Medicine (2000) Dietary reference intakes for vitamin C, vitamin E, Selenium and Carotenoids, National Academy Press, Washington.

10. Whanger, P.D., Ip, C., Polan, C.E., Uden, P.C., Welbaum, G. (2000) Tumorigenesis, metabolism, speciation, bioavailability, and tissue deposition of selenium in selenium-enriched ramps (Allium tricoccum). J. Agric. Food Chem. 48, 5723-5730.

11. Ip, C., Birringer, M., Block, E. i sur. (2000) Chemical speciation influences comparative activity of selenium-enriched garlic and yeast in mammary cancer prevention. J. Agric. Food Chem. 48, 2062-2070.

12. Pravilnik o hrani obogaćenoj nutrijentima (dodavanje vitamina, minerala i drugih tvari hrani) (2011) Narodne novine 112, Zagreb.

13. Pravilnik o dodacima prehrani (2011) Narodne novine 46, Zagreb.