Metabolizam

Apsorpcija

Selen se u hrani javlja u obliku organskih spojeva, primarno selenometionina i selenocisteina. Selenometionin se obično više nalazi u hrani biljnog podrijetla, dok se selenocistein većinom nalazi u hrani životinjskog podrijetla. Anorganski oblici selena uključuju selenide, selenite i selenate, koji se nalaze u povrću i kvascu, dok se u dodacima prehrani selen nalazi u obliku selenometionina, selenata ili selenita. Spojevi se selena općenito vrlo učinkovito apsorbiraju, pa je tako apsorpcija selena u obliku selenita veća od 80 %, dok je apsorpcija selena u obliku selenometionina i selenata veća od 90 %. Međutim, značajan se dio selenata gubi urinom i to prije nego što se ovaj oblik uspije uključiti u tkiva, dok se selenit bolje zadržava u našem organizmu nakon apsorpcije. Duodenum je primarno mjesto apsorpcije selena, no manji se dio selena apsorbira u jejunumu i ileumu. Apsorpcija anorganskih oblika selena se odvija pasivnim mehanizmom, a pokazalo se da se selen bolje apsorbira iz prehrane bogate proteinima. Pretpostavlja se da se selenocistein apsorbira na isti način i kao cistein, a na apsorpciju selenometionina može utjecati prisutnost metionina u hrani s obzirom da dijele isti mehanizam apsoprcije. Čimbenici koji pojačavaju apsorpciju selena uključuju vitamine C, A i E te prisutnost reduciranog glutationa u lumenu crijeva, dok teški metali, kao što je živa, i fitati inhibiraju apsorpciju selena. Biološka raspoloživost selena iz gljiva je mala (5%), a raspoloživost selena iz ribe, posebno tune, iznosi oko 50 % zbog stvaranja kompleksa selena i žive koji se ne mogu apsorbirati. Ne postoje posebni mehanizmi kontrole apsorpcije selena.[1-7]

Transport

Nakon apsorpcije u crijevima, selen se veže na prijenosne proteine uz pomoć kojih putuje krvlju do jetre i ostalih tkiva. U krvi se selen veže na sulfhidrilne skupine α- i β-globulina kao što su lipoproteini vrlo niske gustoće (eng. Very Low Density Lipoprotein, VLDL) i lipoproteini niske gustoće (eng. Low Density Lipoprotein, LDL). Selenoprotein P sadrži većinu (više od 50 %) selena u obliku selenocisteina u plazmi, no da li se selen otpušta s tog proteina i ulazi u tkiva nije još poznato. Pretpostavlja se i da selen ulazi u eritrocite difuzijom te se tako prenosi organizmom. Međutim, općenito, prijenosni su sustavi selena u našem organizmu slabo poznati.[1-7]

Metabolizam

Unutar tkiva, kao što je jetra, selenoamino kiseline i anorganski oblici selena podliježu metaboličkim pretvorbama. Selenometionin unešen hranom može se skladištiti kao selenometionin i dalje se može koristiti za sintezu proteina, baš kao i amino kiselina metionin. Međutim, može se i katabolizirati čime nastaje selenocistein, koji se dalje može, uz onaj unešen hranom, razgraditi uz pomoć selenocistein β-liaze čime se dobiva slobodan selen. Slobodan se selen obično pretvara, odnosno reducira na neeenzimski način, u selenid, koji se može metilirati i izlučiti urinom ili se može pretvoriti uz pomoć selenofosfat sintaze u selenofosfat, važan intermedijer u sintezi selen-ovisnih enzima (Vidjeti „Funkcije“). Selenocistein je oblik selena koji se nalazi u selen-ovisnim enzimima, no selenocistein iz hrane ili nastao iz selenometionina se ne može direktno uklopiti u navedene enzime, već se mora sintetizirati iz serina. Anorganski selen također podliježe metaboličkim promjenama, pa se tako selenat može pretvoriti u selenit, koji se dalje metabolizira u selenodiglutation te na kraju u selenid. Selenid se dalje metabolizira na gore navedeni način.[1-7]

Skladištenje

Srce, bubrezi, pluća, jetra, gušterača i mišići sadrže vrlo visoke količine selena u obliku glutationa. Također, štitnjača, mozak, crvene krvne stanice (eritrociti), slezena, nokti, kosa i zubna caklina sadrže značajnije količine selena. Uz to, spora mišićna vlakna oksidativnog tipa sadrže veće količine reduciranog glutationa nego brza vlakna glikolitičkog tipa upravo zbog njihovog oksidativnog kapaciteta. Jetra je glavno mjesto sakupljanja reduciranog glutationa, s koncentracijom selena od 5 do 7 mM. U srcu koncentracija selena se nalazi u rasponu od 2 do 3mM, a eritrociti sadrže 4 puta više glutationa nego plazma.[1-7]

Izlučivanje

Selen se izlučuje iz organizma urinom i fecesom u gotovo podjednakim količinama. Međutim, primaran put izlučivanja selena jest izlučivanje urinom (50 do 60 %), dok feces obično sadrži neapsorbirani selen. Izlučivanje urinom se smatra načinom održavanja homeostaze selena, a glavni urinarni metaboliti selena su metil-seleno-N-acetil-D-galaktozamin, metilselenol, dimetilselenid i trimetilselen. Selen se izlučuje i kroz kožu te pluća, pa je upravo zadah po češnjaku, uslijed stvaranja dimetilselenida, jedan od znakova pretjeranog unosa ovog minerala (Vidjeti „Toksičnost“).[1-7]

 

"Literatura"

1. FAO/WHO (2001) Human Vitamin and Mineral Requirements, Online: ftp://ftp.fao.org/docrep/fao/004/y2809e/y2809e00.pdf.

2. Grooper, S.S., Smith, J.L., Groff, J.L. (2009) Advanced nutrition and human metabolism, Wadsworth Cengage Learning, Belmont.

3. Berdanier, C.D. (1998) Advanced Nutrition: Micronutrients, CRC Press, Boca Raton.

4. Caballero, B. (2003) Encyclopedia of food sciences and nutrition, Academic Press, London.

5. Caballero, B. (2009) Guide to Nutritional Supplements, Elsevier, Oxford.

6. DiSilvestro, R. (2005) Handbook of Minerals As Nutritional Supplements, CRC Press, Boca Raton.

7. Standing Committee on the Scientific Evaluation of Dietary Reference Intakes, Food and Nutrition Board, Institute of Medicine (2000) Dietary reference intakes for vitamin C, vitamin E, Selenium and Carotenoids, National Academy Press, Washington.